S rastom nižim od šest posto ne možemo servisirati dug

Želimo li se u idućih 10 godina makar približiti standardu zapadnoeuropskih zemalja, donja granica gospodarskog rasta ne smije biti ispod šest posto jer Hrvatska jednostavno nema za to vremena. S nižom stopom rasta ne možemo servisirati postojeći sve veći dug koji će i dalje rasti. Sadašnji je dug 30-ak milijardi eura, u sljedeće četiri godine bit će između 35 i 40 milijardi, zato je veoma važno da se ostvari i odgovarajući gospodarski rast nacionalnog proizvoda.

Dugoročno zadovoljavajući gospodarski rast od šest do osam posto ne možemo ostvariti bez znanja i obrazovanja.

Ekonomija znanja uz dostizanje europskog prosjeka od 30 posto visokoobrazovane radne snage, razvoj uslužnih djelatnosti zasnovanih na znanju i na financijskoj industriji, uz stabilan makroekonomski okvir, poduzetničku inicijativu uz pomoć poticaja i liberalizacije tržišta rada i JPP te uravnoteženi regionalni razvoj putem decentralizacije i povećanja iskoristivosti europskih fondova osigurat će nam potreban gospodarski rast.

Gospodarski rast na zdravim temeljima dugoročna je vremenska kategorija koja se neće moći ostvariti ne poveća li se udjel izvoza u strukturi BDP-a. Sve drugo prikazivanje je napola prazne čaše kao napola pune.

Gospodarski rast kao osnovni pokretač razvoja ovisi o ukupnome socioekonomsko okviru, a uloga države je da stvori takav okvir. To je, naravno, pitanje sposobnosti, ali i političke volje. Sve veći vanjskotrgovinski robni deficit ograničava brži gospodarski rast i razvoj. Rezultat je povećanje deficitu tekućeg računa platne bilance i zato je prijekop potrebno usmjeriti se na povećanje produktivnosti i zaposlenosti. Gospodarstvo utemeljeno na znanju: ni najmarljiviji radnici ništa ne znače u kompaniji čije poslovanje osmišljavaju i kojima upravljaju nestručni menadžeri, nedorasli globalnoj tržišnoj utakmici. Kvalitetnih menadžera nema u Hrvatskoj ni približno dovoljno i potrebni su na svim razinama u kompanijama, ali i u državnim institucijama. Kvalitetni menadžeri ‘bježe’ iz državnih institucija jer ih privatne kompanije brzo privuku boljim uvjetima rada i poticajnim primanjima. Nedostatak menadžerskog znanja u upravljanju u državnim institucijama jedan je od ključnih razloga neefikasnosti države. Financijska industrija: seljenje kapitala globalno je trend iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju, ali uvjet za to jasno je i transparentno poslovanje uza zaštitu ulagača.

Financijski sektor u Hrvatskoj čini 11,5 posto novododane vrijednosti i četvrti je najjači sektor sa samo tri posto zaposlenih. U njemu je 30 posto zaposlenih s visokom i višom spremom, što je zapravo europski prosjek gleda li se ukupni broj zaposlenih.

Dva i pol puta imamo niži društveni bruto proizvod od Europe, a naši građani 25 puta manje ulažu u fondove, i tu imamo velik, zasad nedovoljno iskorišten potencijal. Investicijski fondovi ulažu znanje i novac, stvaraju novu kvalitetu i nakon otprilike pet godina izlaze iz vlasničke strukture, a dodana kvaliteta nam ostaje. Potrebno je poticati ulaganja u razvoj biznisa u Hrvatskoj, a politika, tj. onaj tko vlada, može stvari otežati ili pojednostaviti i poticati. Pošalje li se ispravna poruka tržištu, imat ćemo veću konkurenciju ulagača i svi će inzistirati na što boljem povratu svoje investicije, pa time i na kvaliteti i uspješnosti pokrenutog biznisa. Na toj će se kvaliteti u poslovanju inzistirati i po lako će postajati standard poslovanja koji se neće razlikovati od kvalitete poslovanja bilo gdje drugdje.

Hrvatska država i vlada koja će joj nakon izbora biti na čelu moraju osigurati stabilne uvjete poslovanja čak ako i okolnosti nisu idealne. Investitor mora znati da bar u razdoblju od najmanje četiri godine neće biti ugrožen mijenjanjem pravila igre.

Jedan od problema koji je direktna prepreka ubrzanom gospodarskom rastu svakako je i neefikasno pravosuđe i korupcija. Odatle, pak, proizlazi veliko smaženje investicijske sposobnosti. U ovom trenutku u Hrvatskoj je zapravo zaštićen dužnik i postoje mehanizmi kojima se podmirenje obveza može otegnuti unedogled, a vjerovnik je gotovo posve obe spravljen. U takvoj situaciji nastaje lančana reakcija neplaćanja, što izaziva val stečajeva kompanija. One bi u uvjetima zaštite prava vjerovnika mogle poslovati, zapošljavati ljudje, stvarati novostvorenu vrijednost i, u konačnici, državi plaćati poreze.

Sva relevantna istraživanja pokazuju da građani i korupciju smatraju velikim problemom i da kvalitetno i učinkovito sudstvo nije iz teorije pretočeno u praksu. Imamo više sudaca od nekih zapadnoeuropskih zemalja, a broj riješenih predmeta mnogo nam je manji. Upravo je uloga države da stvori efikasno pravosuđe, suzbije korupciju, otvara prostor poduzetništvu i stvara poduzetničku klimu. Država mora voditi aktivnu, a ne restriktivnu politiku. Država je ključna prepreka razvoju gospodarstva ako ne stvara poduzetničku klimu i ne otvara dovoljan prostor poduzetništvu.