Odgovorni ljudi slažu se da u Hrvatskoj ne treba licitirati stopama rasta, kao što to sada čine gotovo sve političke stranke, nego valja stvoriti realne uvjete za osjetno veće stope ukupnoga rasta, a posebno na području izvoza. Pritom se postavlja nekoliko ključnih pitanja: Koja je uloga države u tim procesima? Što treba preispustiti poduzetnicima? Gdje je uloga struke? Sigurno je jedno: država nije svemoguća i ključ uspjeha nije (samo) u njezinim rukama. Njezina je zadaća da stvara povoljne uvjete za razvoj poduzetništva i da primjereno fiskalnom politikom omogućiti razvoj. Ostalo je u okvirima tržišnoga gospodarstva stvar samih privrednih subjekata, koji očito još nisu dostatno pripremljeni za preuzimanje te odgovornosti.
Ako gospodarska kretanja kod nas promatramo u određenom ciklusu od, recimo, deset ili više godina, mnoge su stvari jasne. Model ekonomske politike, nametnut stabilizacijskim programom iz 1993., imao je u početku iznimno snažan i važan utjecaj na ukupna gospodarska kretanja. Unio je, što mu je bila i temeljna zadaća, više stabilnosti u poslovanje i oslobodio manevarski prostor za jačanje domaćega gospodarstva. Taj pozitivan naboj bitno je umanjio promjenom tečaja kune prema tada njemačkoj marki (4,444 na 3,7 kune za DEM), poslije upotpunjen odbijanjem da na vrijeme uđemo u CEFTA-u i, napokon, preraspodjelom sredstava koja su ostala kao višak novouvedenog PDV-a (1998.) u javnu potrošnju, a ne u investicijski ciklus oživljavanja hrvatskoga gospodarstva. Cijelo to razdoblje kreatorima ekonomske politike bilo je važno samo održavati stabilnost tečaja, relativnu stabilnost cijena (niska inflacija) i spremnost da servisiramo inozemne dugove. To je, uz pogrešan model privatizacije, uvjetovalo deindustrializaciju zemlje, golem gubitak radnih mjesta i iznimno snažnu eksternu neravnopravnost.
Taj su model, nažalost, slijedili i sve kasnije vlade u Hrvatskoj, opravdavajući se uvijek pogubnošću eventualnog uvođenja deprecijacije kune, odnosno promjene tečaja. Taj Damoklov mač stvarno visi nad Hrvatskom i realna je prijetnja stabilnim gospodarskim i političkim odnosima u društvu jer bi devalvacija doista bila ozbiljan teret s nesagledivim posljedicama. Ali, u pravu su i ekonomisti koji se uporno zalažu za fleksibilniju politiku tečaja i koji ističu da su sve naše vlade mogle ovih desetak godina postupno (dva do tri posto na godinu) uskladivati realni i postojeći tečaj i na taj način otupjeti oštricu stalnih nesporazuma u odnosu na tečajnu politiku.
