Ciril Zovko: Tuđmanov pionir developer u Hrvatskoj

Kako biste nazvali čovjeka koji kupi hotelski kompleks pa jedan od njegovih hotela sruši i ponovno ga sagradi, i to samo zato da bi cijeli kompleks mogao dobiti pet zvjezdica? Perfekcionistom? Upravo je takav Ciril Zovko, poduzetnik kojega je nazvati samo građevinarom podcjenjivanje, a koji pred novinarima otvoreno pokazuje i priznaje da mu je ‘development’ – kako što najviši oblik građevinskog poduzetništva nazivaju u Kanadi, jednostavno – strast.

Zovkov životni cilj, s obzirom na to da je doktor znanosti, više nije stjecanje akademskih titula, a kako se njegova ‘težina’ mjeri desecima milijuna dolara, ni stjecanje materijalnih dobara. Reći će da mu je životni cilj da, dok je živ, dvaput na tjedan igra golf, ali da mu je mnogo neskoromnija i važnija želja da mu obitelj bude zdrava. No, kad je početkom tjedna objavio otvorenje Ville Elite, dijela njegova kompleksa Importanne Resorta na poluotoku Lapadu pokraj Dubrovnika, u očima mu se mogla pročitati težnja za izvršnošću. I to ne samo onom s obzirom na veličinu imovine. Upravo suprotno, dok je spominjao da će u tom turističkom kompleksu za 350 milijuna kuna sagraditi još jedan hotel i kongresni centar s wellnessom, iz očiju mu je virila želja da postigne – nedostižno!

Naime, turistički će stručnjaci redom nazvati nedostižnom i posve nerealnom i samu ideju da bilo koji hotel, čak i po tome poznata Croatia iz Cavtata, uz pomoć kombinacije klasičnog i kongresnog turizma rentabilno radi više od 270 dana na godinu. A Zovko je, što je mnogima, čini se, promaklo, najavio da će gradnjom kongresne dvorane nastojati osigurati popunjenost hotela jedanaest mjeseci u godini.

Predodređen da uspije bio je, čini se, i prije rođenja 1944. u Vinjanima Gornjim, selu s hercegovačke strane granice s Imotskom krajinom. Kako mu je pričala majka, ime neobično i tada i danas nadjelena mu je prema dojmljivu neznancu kojeg je upoznala kad je išla u posjet sestri udanoj u seoce Goricu. Ciril Zovko najstariji je od trojice braće u obitelji s petero djece, koliko ih i sâm ima. Najstarija kći Nives već prilično dugo radi u obiteljskoj tvrtki, Dennis je predsjednik Uprave Importanne Resorta, a i ostala su djeca u nekom obiteljskom biznisu.

Nakon što je završio srednju elektrotehničku školu u Mostaru, 1967. se zaputio u Kanadu i, za razliku od mnogih, od početka se namjeravao vratiti; tako kaže da je u Hrvatskoj čak i više od 60 posto vremena iako u Kanadi gradi trgovački centar veći od oba koja je sagradio u Zagrebu: Importane centra i Gallerije. U Kanadi je najprije želio zaraditi za automobil, zatim su došla djeca, nakon toga je radio za stan, no cijelo je vrijeme vjerovao da će se vratiti s obitelji. Jedino je, reći će Zovko, imao sreću da su njegovi poslovi bili dobro plaćeni.

Prvo mu je radno mjesto bilo ono šefa Održavanja elektrosustava u rudniku nikla Sudbury, s kojega je nakon samo četiri mjeseca prešao u elektroprivredu Ontario Hydro. Istodobno je upisao studij elektrotehničke na kojem je diplomirao i magistrirao te doktorirao s tezama iz menadžmenta u inženjeringu.

Prvi biznis pokreće 1974. na rekonstrukciji trafostanica. Njegovi građevinski pothvati počinju 1985. gradnjom na vlastitu zemljištu. Naime, potkraj godine Zovko i partneri smajivali bi profit, koji je bio i do 25 posto, reinvestiranjem u zemljišta na rubnim dijelovima grada. Budući da se zna na koje se dvije strane Toronto širi, kupovali su farme, nakon čega bi pričekali da ‘sazriju’, odnosno postanu građevinska zemljišta. Zatim bi na njima, na vlastitu terenu, sagradili nekoliko naselja.

Nakon osamostaljenja Hrvatske 1990. Ivica Zdunić, također hrvatski poduzetnik iz Toronto, poziva ga na prijam kod predsjednika Tudmana zajedno sa skupinom kanadskih Hrvata poslovnjaka. Nakon što im je Tudman rekao da kao poslodavci prenesu u Hrvatsku know how organiziranja posla, Zovko počinje razgledati tvrtke, a Zdunić s ostatkom ‘Kanađana’ odlazi k bratu u Liku na janjetinu.

Iako je Zovko već u prvom intervjuu koji je dao 1993. za svoj trgovački centar rekao da je za njegovu gradnju trebao samo tri uvjeta – lokaciju, lokaciju i lokaciju – danas će priznati da nije sve išlo ni tako glatko ni promišljeno te da u svemu tome ima dosta slučajnosti. Tako je Zovka, dok su Zdunić i ‘janjičari’ hrali Likom, Zagrebom na poslovne sastanke vozio šogor, Zagrepčanin, koji ga je zabunom dovezao na ugao Smičklasove i Vlaške. Dok se šogor raspitivao o pravom smjeru, Zovko je nešto skicirao na komadu papira. Ta, tada samo skica, danas je Importanne Galleria, garaža, trgovački centar i luksuzni stambeni kompleks o čijoj se gradnji, kao što Zovko tvrdi, dogovorio s tadašnjom gradonačelnicom Marinom Matulović-Dropulić.

Na proslavi potpisivanja ugovora u hotelu Esplanade ona mu je rekla da pogleda na tadašnji Starčevićev trg i prilično mu samouvjereno rekla: ‘Napavat češ mi garažu.’ Zovko je, kažu svjedoci, išetao na trg, procijenio površinu, vratio se i gradonačelnici jednako lažno odvratio: ‘Može, ali bit će tu i još nešto osim garaže.’

Moglo se očekivati njegovo priznanje da je 1993. počeo ulagati u šoping-centre kad se nitko nije usudio ulagati u državi u ratu jer ga je ponio entuzijazam, ali iznenađuje da nakon godina iskustva u kanadskoj, k’o po špagi organiziranoj, građevinskoj industriji s hrvatskim građevinarima nije imao problema iako su gradili Importanne centar, ukopan desetke metara pod zemlju u kojoj je na sedam metara dubine prava podzemna rijeka.

Kad smo gradili Importanne centar, sklopili smo ugovor s Tehnikom prema kojemu su oni imali bonus od pola milijuna maraka za završetak grubih radova prije vremena. Što reći – dobili su bonus – prisjeća se danas Zovko.

Premda ga većina javnosti doživljava isključivo kao građevinskog poduzetnika, manje je poznato da njegova obitelj pokraj Toronto već mnogo godina ima hotel. No, ni taj hotel nije razlog kupnje hotelskog poduzeća Neptun, nego već spomenuta Zovkova strast za gradi i razvija, ali ne samo građevine, nego i da poboljšava poslovanje postojećih tvrtki.

Upravo je zato posve srušena Depandansa I hotela Neptun, na čijem je mjestu sagrađena nova zgrada, danas hotel Ariston. Da bi stvar bila složenija, hotel Neptun i Ariston trebalo je povezati, pa je to učinjeno gradnjom recepcije koja sve povezuje i sa zgradom luksuznih apartmana Importanne Suites. Naravno, riječ je o Dalmaciji, pa su stubište i dizalo uz recepciju ugrađeni u živi kamen. Komplicirano? Kako bi vam tek bilo da tijekom tih radova doživite da vam glavni izvođač radova jednostavno nestane i prevari vas za tri i pol milijuna kuna? E, a Ciril Zovko tu situaciju, koja mu se dogodila samo mjesec dana prije otvorenja hotela, danas prepričava da a pritom ne trepne okom. I, da, otvorene hotela nije kasnilo ni dana, a Zovko, tek s trunkom gorčine u glasu, priznaje da je prevaren prvi put nakon 30-ak godina poslovanja unatoč ugledu, preporuci i bankovnom jamstvu koje je varalica imao.

Nakon što je HFP oglasio prodaju 10 dubrovačkih hotela, Zovko je odlučio osobno se uvjeriti u ponudu svakoga pojedinog hotela te na temelju toga odlučiti koliko mu se sviđa – zato je sa suprugom Milom u svakom od njih prenoćio jednu noć. Prvu su noć proveli u hotelu Zagreb; hotel Park im se već više sviđao pa su u njemu proveli tri-četiri dana, ali i shvatili da ga ne bi kupili ni da je ponuđen za samo jednu kunu. No, svako su se jutro šetali do Lapada, poluotoka na koji se odlaze kupati stanovalnici Grada. Jednog je jutra tijekom šetnje rekao supruzi: ‘Ovdje je najljepše na svijetu, pozabaviti ću se tom ponudom.’ Ipak, poslije su otišli i u Mline pogledati tamošnji hotel Astareu. Importanne je dao ponudu za oba kompleksa. Njihova je ponuda za Astareu bila vrlo blizu najbolje, Andelka Leke, ali je Zovko dao najbolju ponudu za Neptun.

Iako bi se moglo iz priče o istraživanju sa suprugom naslutiti da ona Cirilu Zovku bar malo suflira pri donošenju poslovnih odluka, on to odlučno demantira: ‘Supruga mi je samo moralna potpora, uopće se ne miješa u posao; to je dobro jer to što radim naziva se ‘risk taking’ i nijedna se petmetna žena ne bi upustila u te vode,’ izjavio je poduzetnik koji kao jedno od najvećih postignuća u svojoj karijeri smatra dobivanje Medalje 125 godina Kanadske konfederacije za rješenja problema socijalno ugroženih ljudi, medalje za koju kaže da ju je bilo prilično teško dobiti.