Povratak omiljenoga svjetskog očalnika na filmski ekran njegovi su obožavatelji frenetično dočekali. Oni su, kao što znate, kampirali pred knjižarama potkraj prošlog tjedna ne bi li doznali koga je i zašto autorica ubila. Možda knjiža više i neće biti, premda iskreno sumnjam, predobar je to posao, ali s filmovima definitivno nije kraj. U međuvremenu je Harry postao malo stariji maloljetnik i skinuo se uživo u nekoj predstavi. Nije samo skidanje izazvalo posadan šok, to je postalo sasvim normalno, već činjenica da je to napravio ružni, okruglasti i strkaljavi Radcliffe. Da se serijski polako troši, to je posve jasno nakon gledanja ovog dva i pol sata dugog foršpana za sljedeći nastavak.
Možda ste već pročitali, možda i osobno vidjeli, da je film predug i da se u njemu ništa ne događa. Točno. Sve što je i prije bilo dobro, to je ostalo dobro, ništa novog nije dodano, a mnogo toga je oduzeto, pogotovo u pogledu vizualnog bogatstva i maštvitosti.
Ako bi trebalo ukratko prepričati sadržaj, bila bi to jedna rečenica: Voldemort se vratio. I tako dva sata. Još kad tomu dodate da se vratio u prošlom nastavku, problem postaje ozbiljan. Navodno je ovaj predložak bio problematičan. Možda najjači dokaz tvrdnje da nam se J. K. umorila i postala samo pohleplna jest šlagvort ovog nastavka, prekopiran od drugih literarno-filmskih uradaka. Zlo se infiltrira u institucije, protagonist se zaljubljuje, oluja se sprema, protagonist otkriva svoju zločestu stranu i nešto je bijesan u posljednje vrijeme, problemi s mamom i tatom, sve je nešto ozbiljno – pa to je drugi nastavak Ratova zvijezda.
Razgovaramo o Anakinu Skywalkeru, ne? Taj smo put već prešli, što s Tolkienom, što s Lucasom, što s… Bolje je čekati sljedeći. Nastavak.
