Novac za oružje nije ostao u austrijskim bankama

Ako se ikad povede proces protiv generala Zagorca, bit će zanimljivo vidjeti tko će prvi ušutjeti kad se počnu razotkrivati i drugi. Dosadašnji razvoj priče o bečkom sastanku generala Vladimira Zagorca i posebnoga Predsjednikova izašlanka Saše Perkovića doveo je do nekoliko bitnih spoznaja. Spoznaja prva: za naoružavanje Hrvatske vojske u ratnim devedesetim godinama svakako su znali tadašnji predsjednik Franjo Tudman, ministar obrane Gojko Šušak, kao i svi ratni premijeri i ministri financija. Spoznaja druga: bili su svjesni da pritom krši UN-ov embargo na uvoz oružja. Spoznaja treća: borbeni zrakoplovi, helikopteri, tenkovi ili raketi sustavi ne mogu se kupiti od sitnoga preprodavača oružja u nekoj prigradskoj prčvarnici, nego samo uza znanje i odobrenje najužega državnog vrha države koja ih prodaje.

Banaliziram li to ja misiju predsjednika Mesića, koji otkriva toplu vodu u lovu na one koji su se obogatili na trgovini oružjem? Ne, priču je banalizirao sâm Predsjednik svodeći cijelu operaciju naoružavanja države koja je najprije bila razoružana, potom napadnuta, zatim ciprizirana i cijelo vrijeme pod embargom, na uvoz oružja, sumnjive poslove generala Zagorca i nepoštene austrijske banke. Osumnjičeni general mu je, koliko se može razabrati iz dosad objavljenih detalja o bečkim razgovorima s Predsjednikovim izašlankom Perkovićem, naznačio dokle bi potraga za korumpiranim karikama u lancu trgovine oružjem mogla doći. Zasad je upućen tek na mrtvoga Jeljicina. No koliko je živih bivših, a možda i sadašnjih dužnosnika drugih država uključeno u taj lanac?

Prema onomu što je dosad objavljeno o naoružavanju Hrvatske vojske, među većim je prodavačima oružja Hrvatskoj u prvo vrijeme bila Velika Britanija. Dakle, upravo država koja je inicirala uvođenje embarga i čija je politika bila upravo suprotna interesima hrvatske države i sasvim sukladna projektu stvaranja Velike Srbije. Ali oružje se ne prodaje ni za prijateljstvo ni za savezništvo, nego za funte, dolare, eure. Uz embargo, cijene su bile nekoliko puta više nego na legalnom tržištu. I nije se to, dakako, moglo obaviti bez znanja i sudjelovanja najužega državnog vrha i bez obavještajne potpore.

Gdje je završio taj ilegalni novac? Na privatnim računima, u stranačkim blagajnama, u financiranju nekih sivih državnih aktivnosti, svugdje pomalo? Ne zna se. Kupovalo se oružje i u Austriji i Njemačkoj. Za prijateljstvo i savezništvo? Ne, nego za marke i šilinge. Ponovno mnogo skuplje nego na legalnom tržištu. Gdje je završio novac? Također se ne zna. Kupovalo se, dakako, u Jeljcinovoj Rusiji, koja je tada bila prava veletržnica oružjem. Ali vjerojatno ne baš onako kako danas to nastoji dočarati trgovac oružjem Zvonko Zubak. Priča ide otprilike ovako: dolazi Zvonko u Moskvu po rakete lansere, a Boris sjedi i nešto čita. Kaže Boris: ‘Sve su to diplomatske note koje mi šalju zbog naoružavanja Hrvatske’, podere note i baci ih u koš uz pitanje: ‘Reci samo što još treba, Zvonko.’ Vrlo je izvjesno da je prodaju raketa sustava odobravao sâm Jeljcin, ali i da su se te transakcije dogovarale na užoj državnoj i obavještajnoj razini s obju strana, dok je Zubak, baš kao i drugi dobavljači, bio izvođač radova. I opet: glavni je motiv bio novac. Isti onaj koji danas potiče Georgea Busha da američkim oružjem ojača snagu savezničkih zemalja u Golfskom zaljevu.

Trgovina oružjem, osobito ilegalna, među najunosnijim je i najkoruptivnijim biznisima. U njoj se vrti velik novac, a vezana je uza sama središta političke moći i vrh obavještajne zajednice. Upravo zato za tu korupciju svi znaju, ali vrlo se rijetko otkriva.

Predsjednik Mesić gradi kampanju prema kojoj je naoružavanje vojske u ratu bio kriminal.