Počinje li Europskom unijom harati gospodarski patriotizam

Uvodećim međunarodnim financijskim ustanovama posljednjih se dana govori ponajprije na francuskome. Tako će ostati još neko vrijeme, pa i onda kad ministrija financija eurozone na rednim stancima prestane predsjedavati premijer Luksemburga Jean-Claude Juncker. Ostvare li se želje Europske unije pa u listopadu na čelno mjesto Međunarodnoga monetarnog fonda zasjedne Dominique Strauss-Kahn, Francuzi će, naime, dobiti svoga četvrtog sunarodnjaka na vrhu najvažnijih međunarodnih financijskih institucija.

Na čelu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) od 2005. godine je Pascal Lamy, Europsku središnju banku (ECB) od 2003. godine vodi Jean-Claude Trichet, a Europskom bankom za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) od 2000. godine predsjeda Jean Lemierre. Kao i socijalista Strauss-Kahna, vjerojatnoga budućega direktora MMF-a, i ovu su trojicu predstavnici europskih i svjetskih država izabrali navodno zbog stručnosti. Čak tradicionalni francuski oponenti – Britanci, a i Nijemci – dali su im svoju potporu. Tek poneki član međunarodne zajednice pitao se hoće li francuski četverac na ključnim pozicijama pomoći nedavno ustoličenome francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju da učvrsti mjesto Francuske kao najglasnije zemlje u Europi i rasprije vjetrove gospodarskog patriotizma. Nije da Sarkozy nije vješta u političkim igricama. Premda mu sunarodnjaci na vodećim pozicijama možda i nisu neprijatelji, mahom su mu ideološki neistomišljenici. Ali upravo iz toga Sarkozy pokušava izvući priličnu korist.

Premda je u lipnju nezaposlenost u Francuskoj dosegla svoj 25-godišnji minimum, pa je broj nezaposlenih Francuska sada oko 2,2 milijuna, ta je država sa svojom stopom nezaposlenosti od 8,1 posto među najslabijim europskim državama. Stopa francuskoga gospodarskog rasta trebala bi ove godine iznositi 2,1 posto, a to je drugu godinu za redom niže od prosjeka eurozone i Francuska se mora pravdati pred Europom. Nicolas Sarkozy prvi je, zato, predsjednik koji je svoje planove o proračunu i gospodarstvu nedavno odlučio predstaviti ministrija financija eurozone. Na to ga je potaknula nakona da Francuskoj osigura status kakav nema nijedna članica EU: pokušao je prolongirati ujednačavanje francuskog proračuna s europskim s 2010. na 2012. godinu. Odgodu je opravdao potrebom za financiranjem smanjenja poreza i većim proračunskim izdacima. Sve bi to naposljetku trebalo francuske rezultate uskladiti sa željenim nacrtima EU. Uvjeravao je tako ministre kako bi se smanjenjem poreza za više od 10 milijardi eura deficit budžeta Francuske iduće godine trebao uvećati na 2,5 posto BDP-a. Usput, ali već očekivano, Sarkozy je napao Europsku središnju banku tvrdeći da zemlje članice moraju moći utjecati na tečaj eura kako bi europske izvozne proizvode učinile konkurentnijima na svjetskom tržištu. Sarkozyjev nastup pred europskim ministrima financija mnogi su analitičari doživjeli tek kao manevar kojim je htio skrenuti pozornost s teme koja ga ponajprije zanima – tečaj eura. Optužuju ga, naime, da njegov gospodarski patriotizam nije ništa drugo doli protekcionizam i da potkopava temeljne stupove monetarne unije kao što je stabilan proračun i neovisnost Europske središnje banke.

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy iskorišto je, naravno, priliku da svog sunarodnjaka, čelnika ECB-a Jean-Claudea Tricheta i osobno pokuša uvjeriti da bi svoju ustanovu mogao voditi i pametnije. No, Trichet se ne zabraljava hvaliti izuzetnim uspjehom eura u Europi i svijetu. – Europska jedinstvena valuta dosad se pokazala izuzetno uspješnom, s osobitim naglaskom na upečatljivo smanjenja stope nezaposlenosti diljem Europe. Europa ima najnižu stopu nezaposlenosti u 25 godina – izjavio je nedavno Trichet. Sarkozy misli upravo suprotno. Zamjera ECB-u usredotočenost na inflaciju te traži da se ministrima financija eurozone daju veće ovlasti. Zasad mu ipak nije uspjelo potvrditi pravilo da će sunarodnjak u raspravi sa sunarodnjakom lakše naći zajednički jezik.

Spretno je Sarkozy dogurao i glavnog kandidata za čelnika Međunarodnoga monetarnog fonda svoga političkog rivala Dominiquea Strauss-Kahna. Prema nepisanim pravilima, Amerikanci biraju čelnika Svjetske banke, a Euroljani direktora MMF-a pa mnogi vjeruju da je službeno imenovanje Strauss-Kahna na tu poziciju samo formalnost. U listopadu bi trebao zamijeniti Španjolca Rodriguea de Rata koji se iz MMF-a povlači zbog osobnih razloga. Socijalist Strauss-Kahn možda je također zbog osobnih razloga drag desničaru Sarkozyju. Natočno se, naime, za predsjedničkog kandidata u Socijalističkoj stranci, ali je bio poražen od Ségolène Royal, a nju je pak Sarkozy porazio u predsjedničkog utrci. No, i te kako bi mu dobro došla i pomoć EBRD-a i WTO-a u jačanju Francuske. Sljedeći test uspješnosti mogli bi mu pružiti francuski seljaci, dobro poznati po originalnosti svojih prosvjeda. Sarkozy sigurno ne bi imao ništa protiv kad bi ih netko držao ‘na lancu’. Smirivanju duhova na francuskom selu, vjeruju mnogi, mogao bi pridonijeti nastavak pregovora o slobodnoj svjetskoj trgovini koji upravo nastoji pokrenuti generalni direktor WTO-a Pascal Lamy.