Politička sekcija

Ne mogu zamisliti nijednu drugu državu u kojoj diplomatski zbor ne pohodi proslavu praznika kojoj nazoče premijer i predsjednik.

Počinimo s onim najjednostavnijim. U Kninu se obilježava dvanaesta obljetnica hrvatske oslobodilačke operacije Oluja. Politički establišment poručuje braniteljima, koji su iznijeli i izveli tu vojnu operaciju, da mogu šetati Kninom, ali da za njih nema mjesta u Kninskoj tvrđavi. Treba li uistinu biti potomak stare britanske lordovske obitelji ili završiti visoke studije za državnu administraciju na pariškom ENA-u da bi se znalo kako se na proslavi vojne pobjede mora naći mjesta za one koji su je ostvarili?

Treba li imati višestoljetnu državnu tradiciju da bi se naučilo kako u takvim prigodama mora biti mjesta za premijere i ministre ratnih vlada. Ali to su tek površinski simptomi nedostatne kompetentnosti za upravljanje državom. Više u Kninu, manje u Sinju izbila je na površinu ona duboka i kumulativna nekompetentnost.

Cijeli državni vrh došao je obilježiti dvanaestu godinu pobjede i oslobađanja zemlje nakon četverogodišnje okupacije. Na toj svečanosti nije bilo nijednoga stranog ambasadora akreditiranog u Hrvatskoj. Osobno ne mogu zamisliti nijednu drugu državu u kojoj cijeli diplomatski zbor ne bi pohodio svečanost za takav nacionalni praznik, kojoj još, k tome, nazoče premijer i predsjednik. No kad tako što kažete našim iskusnim diplomatima gledaju vas kao marsovca. Kao zna se dobro da se to nikad neće dogoditi, pa Oluja je pred Haaškim sudom optužena kao zločinački potvrd. Da, ali nešto se u ovih dvanaest godina i zaboravilo. Kad je oslobodjen Knin, međunarodna je diplomacija off the record čestitala na sjajnoj vojnoj operaciji, a u tadašnjemu haškom tužiteljstvu doslovce su nazdravljali šampanjem. Ne zato što su očekivali da im vodstvo Oluje dođe na optuženičku klupu, već zato što je tako brzo i efektno slomljena velikosrpska vojna mašinerija koja je ostavila za sobom toliko zločina i pred kojom je međunarodna zajednica nemoćno kapitulirala.

U međuvremenu Hrvatska kao država nije učinila baš ništa da taj prvi dojam potvrdi i održi, svodeći Oluju na obilježavanje godišnjice kao lokalne pučko-političke svečanosti. Za početak, nije pokazala dovoljno dobre volje za utvrđivanje činjenica i kazneni progona za zločine počinjene poslije operacije. Nakon što smo čuli svjedočenje tadašnjeg ministra policije Ivana Jarnjaka na sudu generalima Norcu i Ademiju jasnije je zbog čega država s takvim ministarstvom formatom i nije mogla učiniti ništa više. Ni sad, kad ih srpski predsjednik Tadić i Milorad Pupovac sustavno i tradicionalno prozivaju za progona 250 tisuća Srba, hrvatski državni vrh nema pravi odgovor. Ne znaju im jednostavno uzvratiti da je Olujom pobijedena srpska vojska, poražen velikosrpski projekt, fašistički u svojoj biti, a da su evakuaciju srpskih civila organizirali sami. Da su Hrvatskom upravljali ljudi koji nešto znaju o vođenju države, znalo bi se koliko se Srba borilo u hrvatskoj vojsci pa bi u nedjelju u Kninu uz predsjednika i premijera bio i po koji Srb – hrvatski general.

Da su tako vodili državu, predsjednik, a donekle i premijer ne bi išli u Sinj na pučku alkarsku priredbu s vidljivim strahom od naroda i jakim osiguranjem zbog mogućih političkih provokacija. A moralo se ići. Premijeru treba svaki glas na parlamentarnim izborima. Predsjedniku treba narod nakon posljednjih afera s generalom Zagorcem u kojima je ozbiljno diskreditirao predsjedničku funkciju – i riječi i djelom. No ako se u Kninu još ne zna točno što je bila Oluja, u Sinju se stvari čine jasnijima. Alkarskim se svečanostima obilježava legendarna, gotovo mitska pobjeda nad turskom vojskom. I sad se pitam kako je to moguće da ljudi koji vode državu ne znaju precizno što je bila Oluja prije dvanaest godina, a znaju točno da smo tursku vojsku pobijedili prije tri stoljeća. Možda je to zato što mirovni sporazum s Turskom nisu potpisivali Hrvati. A možda i zato što ih turski premijer Erdogan još nije prozvao za egzodus Turaka – pa su tako sigurni u sebe.

Braniteljima je poručeno da mogu šetati Kninom, ali da za njih nema mjesta u Kninskoj tvrđavi.

Treba li imati višestoljetnu državnu tradiciju da bi se naučilo kako se u takvim prigodama mora naći mjesta za premijere i ministre ratnih vlada? Ali to su tek površinski simptomi nedostatka kompetentnosti za upravljanje državom. Više u Kninu, manje u Sinju izbila je na površinu ona duboka i kumulativna nekompetentnost.