Stručnjaci odgovaraju na vaša pitanja

Spremam se na operaciju. Budući da je u posljednje vrijeme bilo nekoliko slučajeva neuspjelih operacija i o tome se mnogo raspravljalo, zanima me kako ja kao pacijent mogu bolnicu i liječnika pozvati na odgovornost ako, primjerice, operacija ne uspije.

Premda se posljednjih godina mnogo učinilo na zaokruživanju takozvanih paketa zdravstvenih zakona, i na tom normativnom planu još ima gotovo nevjerojatnih propusta. Tako, primjerice, još nema ni obveznog osiguranja liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika od profesionalne odgovornosti. Nema ni odredbe koja bi jasno propisala jesu li djelatnosti u zdravstvu opasne ili nisu, bilo u cijelosti, bilo u dijelu, pa je to prepušteno sudovima. Očito je da i za zakonodavca i za sudsku praksu tu ima još mnogo posla koji, treba naglasiti, i ne trpi odlaganje.

Pacijentima za štetu liječnik ili drugi zdravstveni djelatnik izravno odgovaraju prema čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima samo ako su štetu prouzročili namjerno, što je gotovo isključeno (ali i u tim slučajevima odgovara i poslodavac). U svim drugim slučajevima oštećena osoba treba tužiti poslodavca (bolnicu), a poslodavac ima pravo regresa protiv zaposlenika u slučaju namjere i krajnje nepažnje. Treba svakako naglasiti da se zdravstvo ubraja u djelatnosti u kojima se preuzima obveza da se učini sve što je moguće, ali se ne jamči rezultat. To znači i da nema odgovornosti ako se poduzelo sve što struka nalaže, a operacija ipak nije uspjela.

Neki me uvjeravaju da trgovačka društva – društva s ograničenom odgovornošću – samo ograničeno odgovaraju za svoje obveze, a svi drugi neograničeno. To mi ne izgleda logično, ali na sumnju me navodi ne samo službena hrvatska zakonska terminologija nego i ona u stranom pravu, primjerice njemačkom.

Teško je reći zašto je izabran upravo taj, slobozno možemo reći, nespretni izraz ‘ograničena odgovornost’. Međutim, u praksi uopće nema dvojbe o tome da i d.o.o., unatoč nazivu, odgovara svom svojom sadašnjom i budućom imovinom za sve svoje obveze. Što više, postoji mogućnost odgovornosti čak i prijašnjom imovinom, steknu li se uvjeti za primjenu takozvanih paulijanskih tužbi, posebnih tužbi za zaštitu vjerovnika. Također, i kod takva društva postoji mogućnost odgovornosti članova uprave, odnosno osnivača u slučaju tzv. probaja pravne osobnosti, makar je, kad je o tome riječ, praksa, nažalost, još veoma siromašna.

Dakle, svaki će d.o.o. u punoj mjeri odgovarati za obveze koje ima, kako u vezi s glavnim, tako i s eventualnim zateznim kamatama i troškovima. Međutim, da bi se ta navela tvrdnja mogla provesti, d.o.o. mora imati imovinu jer, ako je nema, tražbina će ostati nenamirena. Još je jedna česta zabluda koju svojom praksom potenciraju i banke i druge financijske institucije. Riječ je o temeljnom kapitalu koji vjerovnicima u hrvatskom pravu nije nikakvo jamstvo, a pogrešno ga se tretira kao realan pokazatelj nečije imovinske snage ili moći. Naime, za razliku od nekih drugih sustava, u našem pravu nema nikakva ograničenja u raspolaganju temeljnim kapitalom, što znači da netko s iznimno velikim temeljnim kapitalom može biti (u smislu mogućnosti naplate) vrlo loš dužnik, a neki d.o.o. s minimalnim temeljnim kapitalom od 20.000 kuna vrlo moćan, koji će bez teškoća moći platiti i velike iznose koje duguje. Postoje i društva s ograničenom odgovornošću s vrlo velikom financijskom moći (primjerice Hrvatske autoceste d.o.o., Kerum d.o.o.), kao i dionička društva s minimalnim financijskim potencijalom, pa je još jedna zabluda prema kojoj je mnogo snažnije bilo koje dioničko društvo od društva s ograničenom odgovornošću.

Susjedi traže da uklonim automobil koji je već neko vrijeme parkiran u zajedničkom dvorištu i koji nikomu ne smeta s obrazloženjem da je opasan. Ističu da za tu tvrdnju imaju uporište u zakonu. Kad je automobil opasna stvar i što to znači, a posebno misli li se i na parkiran automobil ili samo na onaj u vožnji?

U novom ili sada vrijedecem Zakonu o obveznim odnosima došlo je do velike promjene u odnosu na prijašnji zakon istog naziva. Naime, sadašnja formulacija odnosi se na motorna vozila u pogonu, a prijašnja na motorna vozila u pokretu, što nisu sinonimi. Sadašnja formulacija mnogo je šira i sigurno uključuje i vozilo zaustavljeno zbog kvara ili koje miruje na semaforu i slično. Ipak, u prijašnjoj sudskoj praksi postoje i presude koje su, unatoč navedenoj formulaciji, kao motorno vozilo u pokretu tretirale i vozilo koje nesporno posve miruje dok čeka u koloni. Očito je bila riječ o sudskoj praksi koja je na neki način bila ispred vremena i sigurno utjecala na zakonodavca pri donošenju novog Zakona o obveznim odnosima. Kad je, pak, riječ o parkiranom vozilu, stvari prema zakonskoj formulaciji nisu posve jasne jer je parkirano i ono vozilo koje je danima ili čak i mjesećima napušteno, što baš i nije ‘korištenje u svrhu kojoj je namijenjeno’. S druge strane, ideja zakonske norme jest u zaštiti onoga tko pretrpi štetu (oštećenika), pa bi te osobe trebalo štititi i u slučaju da, primjerice, napuštenom vozilu otkažu kočnice i to vozilo bez vozača nekom vrstom slobodnoga pada ošteti druga vozila i/ili osobe.