Leteći automobili, vratolomije, nemoguće akcije, sarkastični komentari, zgužvan izgled, ‘stav’ – vratio se John McClane. Četvrti put. Ako se taj trend nastavi imat ćemo filme s oznakom niti, ili pak, prave filmske serije, koje će jamčiti barem jedan nastavak na godinu, deset godina, bez kamata. Četvrti nastavak kultnog (?), serijala donosi isti sadržaj, samo prepakiran i malo prilagođen novijim uvjetima.
Donekle je to i implicirano u filmu, odnosno McClane je pomalo zastario i ne snalazi se baš sa svim tim napravicama i jako pametnim ljudima za kompjuterom. Ali još ih sve može ukokati, i to na nevjerojatno maštvane načine. Scenarijički, pak, najjači uradak Bruce Willis žanra ostaje Prljavi igraju prljavo, jer taj nudi zabavne replike, ali ništa što ćete uzbudeno prepričavati prijateljima, ili pokušati nemušto iskoristiti da ispadnete faca.
Početak je užasan i djeluje kao da je totalno zaostao u vremenu i prostoru: svi su jako ozbiljni i imaju krajnje sudobonose izraze lica, prtljaju neke kretanije oko tih pustih kompjutora i film djeluje infantilno. Ipak, uvođenjem McClanea stvara ožive i udu u kakav takav ritam.
Zamjerke se mogu uputiti ‘bondizaciji’, odnosno nadljudskim akrobacijama koje spadaju u neke druge filme. Drugo je prije pitanje nego zamjerka – zašto zlikovci govore francuski i talijanski i koje je značenje toga? S druge strane, veliki plus filmsa je sasvim razumna teza, upozorenje, da svijet postaje previše ovisan o raznoraznim kompjutorima i gađetima i zapravo postaje sve lakše odvesti ga u totalni kaos. Pritiskom na jednu tipku, doslovce.
Willis je uobičajen, zna se da ovo odglumi u snu, ostali nezapaženi, a kuriozitet je scena kad na televiziji Bijela kuća odleti u zrak: svi se preneraze i brzo otrče vidjeti na ulici ili li im dražesni predsjednik živ ili nije… Solidna ljetna zabava.
