HDZ i HSS bez stajališta o privatizaciji najvećih državnih tvrtki

Nakon što je sadašnja Vlada već imala neslavnih detalja u vezi privatizacije, primjerice, u slučaju Sunčanog Hvara te nakon što je ne tako davno održan Maastricht u kojem je uočen kriminal u HFP-u, tragedija domaćih privatizacija nastavlja se i dalje. Najnoviji slučaj KIM-a, koji je vlast htjela prodati po načelu koji previše podsjeća na privatizacije iz devedesetih, a nakon čega je zbog podignute prevelike prašine prodaja poništena, dokaz je da vladajući HDZ zapravo nema razrađenu strategiju privatizacije. Vladaču stranka doživjela je tako snažno potonuće uoči izbora.

S obzirom na to da je medijski prostor zagušen različitim stajalištima iz gotovo svih parlamentarnih stranaka, redakcija Lidera napravila je popis 16 velikih tvrtki (s liste 500 najvećih) koje su još u državnom vlasništvu ili u kojima država ima znatan vlasnički paket.

Među tvrtkama čiju smo privatizacijsku sudbinu propitkivali bili su: HEP, Ina, Croatia osiguranje, Hrvatske šume, Zagreb Holding, Podravka, Croatia Airlines, HAC, HPB, Hrvatska pošta, brodogradilišta Brodosplit, Uljanik, 3. maj i Brodotrogir, Fina…

Stranačkim ekonomskim stratezima poslali smo taj popis s molbom da za svaku konkretnu tvrtku iznesu stajalište svoje stranke o tome treba li tu tvrtku brzo privatizirati u mandatu sljedeće vlade, djelomično dati u privatno vlasništvo ili je ostaviti u državnom vlasništvu. Za tvrtke koje bi stranke privatizirale zanimalo nas je treba li to učiniti na burzi, u širokom sloju dioničara ili krenuti u odabir strateških partnera.

Odgovore smo čekali mjesec dana. Najbrži je bio Davor Štern iz HSLS-a. Relativno brzo odgovorili su Tonči Tadić u ime HSP-a i Ljubo Jurčić ispred SDP-a. Radimir Čačić nije nam u ime HNS-a dao odgovore konkretno za svaku od ponuđenih kompanija, ali je iznio dosta radikalno stajalište kako svaku od tih 16 tvrtki treba privatizirati putem burze. Iz DC-a nam je Vesna Škare Ožbolt priznala da u stranci nemaju razrađene modele privatizacije kompanija koje smo im poslali.

Od HDZ-a, odnosno potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, te od HSS-a nismo dobili nikakav odgovor. U slučaju HDZ-a tome je uzrok aktualna afera u vezi HFP-a, ali vjerojatnije je kako je riječ o još jednom dokazu da ta stranka nema jasno razrađen koncept privatizacije u cijelini, a kamoli po konkretnim tvrtkama. Kad je o HSS-u riječ, izostanak odgovora nije im na čast, ako je riječ o stranci koja se hvali da će od njezinih odluka ovisiti sastav buduće vlade. Kako će Josip Friščić i njegovi presuđivati, ako ne mogu odgovoriti na jednostavnu anketu? Ili drže da je za to u koaliciji s HSLS-om odgovorna Đurđa Adlešić pa se slažu s odgovorima iz njezine stranke?

Stranke koje su nam odgovorile, dakle HSLS, HSP, HNS i SDP, priključuju se ‘modnom trendu’ do kojeg je došlo nakon izlaska lne na burzu. Najboljim rješenjem vide privatizaciju putem burze, odnosno inicijalnih javnih ponuda. Strateško partnerstvo više uopće ne spominju. Za dio tvrtki poput Hrvatskih šuma, HAC-a, Hrvatske pošte, Croatia Airlines i Fine, stranke se više-manje slažu da ih u prvoj fazi (četverogodišnjem mandatu?) ne bi privatizirale.

Treću fazu privatizacije Ine četiri stranke koje su nam odgovorile smatraju potrebnom. Neke su čak i za njezino brzo provođenje jer je trenutačno ta kompanija u najgorem položaju u kojemu država nema više dovoljan udjel za važne odluke, a Mol se trenutačno brani od OMV-ovoga preuzimanja. HNS-ovac Radimir Čačić zato smatra da bi država sada trebala pojačati ulogu u Ini i obaviti drugi krug javne ponude dionica. Takvo rješenje vidi i HSP-ovac Tonči Tadić, također iz razloga smanjenog utjecaja Mola u Ini. Kao što je i predviđeno Zakonom o privatizaciji Ine, SDP-ovac Ljubo Jurčić, koji je uostalom i bio ministar koji je omogućio Molu kupnju dijela Ine, do ulaska u EU smanjio bi udjel države u toj kompaniji na 25 posto plus jednu dionicu. Ekonomski strateg HSLS-a Davor Štern kaže da je potrebno izraditi novu strategiju daljnje privatizacije Ine.

Među važnim državnim kompanijama s visokim ostvarenim prihodima je i HEP, o čijoj se privatizaciji govorilo već i prije. Štern smatra da HEP treba ostaviti kao cjelinu i tržištu kroz IPO ponuditi 49 posto. Pritom bi vlasništvo države trebalo prenijeti na fondove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te uz jaku upravu i stručni nadzor voditi kompaniju kojoj ne bi bio potreban strateški partner. Dio HEP-a na burzi bi ponudio i Čačić, koji takvo rješenje vidi i za najveći dio kompanija u kojima je država potpuni vlasnik ili u njima ima udjel. Tadić HEP niti njegove tvrtke kćeri ne bi privatizirao, a Jurčić bi HEP privatizirao tek nakon određenog razdoblja, ali ne u cijelosti.

HEP ne bi trebalo privatizirati prije nego što se u našoj zemlji postigne visina BDP-a od 15.000 dolara po stanovniku te dok ne bude zadovoljavajuća opskrba energijom prema svim kupcima i dobavljačima. HEP prijenosni sustav ne bi trebalo uopće privatizirati jer to SDP stavlja u skupinu prirodnih bogatstava – rekao je Jurčić.

O privatizaciji Croatia osiguranja govori se već dulje, a stajališta stranaka o tome se razlize. SDP smatra da treba ojačati tržište osiguranja te da u četiri godine, ako dobiju mandat, CO ne bi sigurno privatizirali. HSLS bi pak kompaniju u cijelosti prodao na burzi. Isto bi učinio i HSP, a dio tog osiguravajućeg društva na burzi bi prodao i HNS.

HSP bi, kaže Tadić, HPB ostavio u državnom vlasništvu, a Jurčić tvrdi da SDP još nije u potpunosti definirao privatizaciju banke, no da bi svakako trebalo smanjiti utjecaj države u toj banci.

SDP bi proces privatizacije vodio kroz Hrvatski imovinski fond u koji bi se unijela sva imovina u državnom vlasništvu. A ta bi imovina bila grupirana prema oblicima i karakteristikama, objašnjava Jurčić. Odnosno prema oblicima – na poduzeća, dionice, zemlju, šume, građevine, potraživanja itd., a prema karakteristikama – na prirodna bogatstva (šume, zemlju, mineralna bogatstva, vode itd.), prirodne monopole (Janač, Plinarco, Prijenos u HEP-u itd.) te strateške djelatnosti kao što su prehrambena industrija i energetika.

Svakom grupom bi se posebno upravljalo, a osnova za upravljanje svakom vrstom imovine bila bi strategija razvoja pojedine djelatnosti i usporedbi kriteriji efikasnosti – objašnjava Jurčić.

Fond bi imao dva osnovna odjela – za upravljanje imovinom i odjel za kontroling.

Konkretno, za ono što se ubraja u prirodna bogatstva trebalo bi prije svega napraviti procjenu vrijednosti, odnosno napraviti račun vrijednosti nacionalnog bogatstva, a tek tada utvrditi što i po kojoj cijeni može u koncesiju, kaže Jurčić.

Brodogradilišta su posebno pitanje, za njih tek treba izraditi strategiju, smatra Jurčić. Štern vjeruje da ih je potrebno sve ujediniti u jedno poduzeće, a subvencije ne dodijeliti izravno brodogradilištima, nego malim i srednjim tvrtkama koje sudjeluju u njihovoj gradnji. Tadić tvrdi da bi cilj svakih budućih privatizacija trebao biti donošenje svježega kapitala kroz emisiju dionica na burzi ili dokapitalizaciju. Tvrdi da su strateški partneri najveći mit privatizacije. To pokazuju i vizije privatizacije ostalih stranaka, a sigurno najveći zagovornik jačanja financijskog sektora kroz buduće privatizacije je Čačić.

Zanimljivo je da je upravo HDZ mogao najlakše odgovoriti na Liderovu anketu. Trebalo je samo pročitati što piše u dokumentu Vlade pod nazivom Strateški okvir za razvoj 2006.-2013., u kojemu piše nekoliko osnovnih smjernica privatizacije. Jedna od njih je da privatizaciju putem tržišta kapitala kao dominantnu metodu treba primijeniti za javna poduzeća i ona u državnom vlasništvu. Također se predviđa i jačanje radničkog dioničarstva, ali od toga je stranka na vlasti u međuvremenu odustala. U Strategiji je najavljena što brža privatizacija Croatia osiguranja, koju ipak, bez obzira na najave nisu obavili. Plan, također propali, bila je i privatizacija Uljanika. Pa se postavlja pitanje koliko Sanaderova vlada drži do toga što je zapisala u vlastitom strateškom dokumentu.