Hrvatska je dosad pokazala da se nije u stanju usprotiviti slovenskom nastojanju da protupravno prisvoji dio hrvatskog teritorija.
Gledajući iz perspektive prelijepe i zasad očuvane uvale u kojoj se smjestila šipanska luka, na pitanje razgraničenja u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskom zaljevu, djelomično dijelom strahove hrvatske oporbe zbog navodne obnove hrvatsko-slovenskih pregovora o još neriješenim sporovima između dviju država. Ne, ne vjerujem da bi se više bilo koja hrvatska vlada mogla upustiti u pregovore o samom razgraničenju u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu gledam uz pomoć nedavno objavljene knjige Zaštita Jadran dr. Davora Vidasa, moja zabrinutost za rezultat bilo kojih hrvatskih pregovora načelne je prirode. Jer, ako hrvatska država trpi slovenske političke pljuske u sporu u kojem su apsolutno svi pravni argumenti na hrvatskoj strani, pitam se što možemo očekivati u pregovorima i sporovima u kojima nam karte nisu tako idealno složene?
Pregled slučaja ‘Piranski zaljev’ u knjizi dr. Vidasa pokazuje da Slovenija ima čvrst cilj – uzeti dio hrvatskoga podmorja koje joj međunarodnom pravu – ne pripada. U Memorandumu iz 1993. svoj zahtjev za izlaz na otvoreno more potkrepljuju argumentom da je to nužno za ‘preživljavanje slovenskog naroda’ i ‘pravo komuniciranja sa svijetom’. U sljedećih sedam godina taj slovenski izlaz na otvoreno more, ne samo morem već i njegovim dnom, širi se čak do Vrsara. Tu su verziju ispregovarali tadašnji premijeri Račan i Drnovšek, ali sporazum nikad nije potpisan. Slijedom nepoštovanog sporazuma, proglašava svoje tri ribolovne zone, pri čemu je treća duboko pred hrvatskom obalom. Bivši predsjednik Kučan uvjerava hrvatsku javnost kako bi rješavanje graničnog spora pred međunarodnim sudom bila ‘kapitalna politika’, nešto neeuropski. Istodobno, znajući da su njezine pretenzije za hrvatskim podmorjem protivne međunarodnom pravu, Slovenija se izjavom tajništva EU izuzela iz nadležnosti međunarodnih sudova u Haagu i Hamburgu u sporovima prema moru. Nadležnost tih sudova u sporovima oko mora izrijekom su prihvatile sve ‘stare’ članice EU i neke nove, dakle, sve ono što zovemo Europom. Jedino Slovenija prihvaća samo arbitražu. Nakon što izabere arbitra. Dok bježi od međunarodnog prava, poduzima diplomatsku inicijativu u EU i UN-u, optužuje Hrvatsku da joj brani izlaz na otvoreno more, pridobiva za svoju argumentaciju i ugledne svjetske medije. Tako će New York Times objasniti svojim čitateljima da Hrvatska priječi Sloveniji prolaz do međunarodnih voda, što osobito šteti Luci Kopar. Promet Luke Kopar je od raspada Jugoslavije tri puta povećan. No u čemu je tu problem? U Sloveniji? Ne nego u Hrvatskoj, koja se nije u stanju usprotiviti slovenskom nastojanju da protupravno prisvoji dio hrvatskog teritorija.