Piše: Ivo Kozarčanin

London ska udruga za zaštitu potrošača isposlovala je sudsku zabranu vinskom baru Wonder bar da poslužuje 0,25 decilitara vina. Vlasnici bara u tako su malim količinama točili 52 vrhunska svjetska vina pa je, primjerice, ‘gutljaj’ Château Pétrusa stajao 32 funte, odnosno 350 kuna. Britanski zakoni propisuju da se vino smije služiti na čaše zapremnine 1,25 i 1,75 decilitara.

Manja čaša Pétrusa u Wonder baru sad će stajati 160 funti, što znači da će svatko tko želi probati to, jedno od naglasovitijih vina na svijetu, morati u džepu imati gotovo 1.800 kuna.

Ta cijena za čašu vina ne treba čuditi jer je Château Pétrus iz Pomerola na desnoj obali rijeke Dordogne godinama najskuplje vino na svijetu. U britanskim internetskim trgovinama butelja Pétrusa iz neke od posljednjih deset berbi ima cijenu, ovisno o godini, između 1.000 i 4.000 funti, odnosno od 11 do 44 tisuće kuna. Iako vlasnici Pétrusa još nisu objavili cijene prema kojima će veletrgovcima prodavati vino berbe 2006., jasno je da cijena neće biti manja od one u 2005., kad se prodavala po 500 funti. To znači da će veletrgovci već sada tražiti 1.200 funti za bocu koja će na tržište stići za četiri-pet godina, a konačna cijena neće moći biti manja od 1.500 funti za butelju.

Takvo ludilo cijena koja treba platiti za vina čija se kvaliteta može samo pretpostavljati izazvano je sve većom potražnjom za vrhunskim francuskim, prije svega bordoškim vinima u zemljama u kojima su se ljudi nedavno počeli strašno bogatiti. Novi bogataši iz Rusije, ali i Kine i drugih azijskih zemalja, bez srama plaćaju tisuće funti za bocu, ali samo za bocu koju vide. A u Bordeauxu se vina kupuju ‘na nevideno’. Sustav ‘en primeur’ je takav da otkupljivači s vlasnicima podruma danas licitiraju vina koja će još dvije tri godine sazrijevati u bačvama. Kad se dogovore o cijeni, ‘buduća’ vina rezerviraju, a djelomično i plate veletrgovci iz drugih zemalja koji odmah primaju narudžbe glasovitih restorana, vinoteka i kolekcionara. Zato se u najboljim bordoškim podrumima gotovo i ne može kupiti boca vina, a pošte ne može po povoljnijoj cijeni, jer su tako sklopljeni ugovori o otkupljivačima. Štoviše, prilikom posjeta Château Margauxu, jednom od pet najglasovitijih bordoških podruma s lijeve obale rijeke Gironde, glasovito crno vino ne daju ni kušati običnim posjetiteljima iako je ulaznica u podrum 40 eura. Kuša se bijeli sauvignon podruma Pavillon Blanc a samo novinari mogu, ako su domaćini dobre volje, kušati i ‘pravi’ crnjak.

• Nadam se da će taj bordoški sustav propasti baš s berbom 2006. godine – zloslutno je rekla Jancis Robinson, najpoznatija svjetska vinska novinarka. – Želim da im ostane vino u podrumu, pa da ga moraju prodavati u supermarketima – dodala je ogorčena nabijanjem cijena ‘na nevideno’ zbog kojeg će najbolja svjetska vina postati dostupna samo onima koji su se na tko zna kakav način obogatili. Poznavatelji, upozorava Robinson, do velikih vina više neće moći doći.

Prave ljubitelje vina s tržišta sve više istiskuju oni koji vino doživljavaju kao ulaganje. Već postoje specijalizirane kompanije koje tuđi novac ulažu u vino, a osnovani su i prvi vinski investicijski fondovi. S obzirom na to da je vrijednost boce Château Latoura iz 1996. godine u Engleskoj u studenome 2004. bila 1.520 funti, a dvije godine kasnije čak 3.900 funti, ne čudi da su se ‘financijaši’ ubacili u biznis koji za dvije godine nosi 156,6 posto zarade. Posljednje s liste 10 vina koja su najisplativija investicija donijelo je prinos od 93,3 posto u dvije godine.

Uz takve prinosne ne čude i cijene za čašu vina u Wonder Baru s početka priče. I ‘normalno’ bogati ljudi bocu nekog od najboljih svjetskih vina čuvat će za Božić, a tijekom godine će eventualno popiti čašu. I to onu manju, od 1,25 decilitara, jer pola decilitra već stoji 245 funti.