Svijet

Kina je danas jedan od najvećih vlasnika američkoga inozemnoga duga, a krene li Peking ozbiljno u rasprodaju dolara, dolar će izgubiti dosad nedodirljivu poziciju na tržištu međunarodnih rezervi.

Kad je prošlog tjedna Marko Kranjec, guverner Centralne banke Slovenije, pokušao upozoriti europske središnje bankare da bi se trebali ozbiljnije postaviti prema mogućem prekoatlantskom preljevanju krize koja je zahvatila američko tržište sekundarnih hipotekarnih kredita, njegovo su upozorenje prenijeli gotovo svi ozbiljni financijski mediji, ali od profesionalaca s kojima inače surađuje zaradio je oštre packe zbog navodnoga nesmotrenoga blebanja i uznemiravanja investitorske zajednice.

Kada su Sjedinjene Američke Države tjedan dana prije toga dobile oštro upozorenje iz Pekinga kako im je bolje da odustanu od najavljenih trgovinskih sankcija protiv Kine ne žele li da kineska Vlada krene u rasprodaju svojih golemih dolarskih rezervi, to je upozorenje dočekano s bahatom skepsom, uobičajenom kad se bogatom Zapadu obraćaju njegove bivše kolonije. Amerikanci su se, doduše, malo zaboravili i previdjeli da su svojedobno s Kinom dijelili zajedničke kolonijalne gospodare. Ono što, međutim, nisu smjeli previdjeti gorka je istina da je Kina danas jedan od najvećih vlasnika njihova inozemnoga duga i da će, krene li Peking ozbiljno u rasprodaju dolara, američka valuta izgubiti dosad nedodirljivu poziciju na tržištu međunarodnih rezervi.

Iako se s Kinezima nikad ne zna, najvjerojatnije je da neće poduzeti tako revolucionarne korake. U najmanju ruku zato što, prema mišljenju financijskih analitičara, dobro znaju da većina njihova izvoza odlazi baš u SAD. Osiromaši li američki potrošači, ili se makar i nakratko prestraše da bi mogli osiromašiti, to će kineske izvoznike ostaviti bez lavovskoga dijela prihoda, tješte se ovih dana na Wall Streetu. Američki predsjednik George Bush koji je, nakon što je Kinu ‘tužio’ Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) zbog valutnoga dampinga, najavio sankcije i dalje tvrdi da ‘neće popustiti nikakvim kineskim ucjenama’. Prilično je, međutim, jasno da su obje strane više nego spremne za pomirljive pregovore s kojih nitko neće otići a da drugome ne obeća danas još nezamislive ustupke.

Mnogi analitičari danas doduše smatraju da bi Bushu više nego dobro ‘sjeo’ trgovinski rat s Kinezima u trenutku kad su oči nacije uprte u financijsku politiku njegova kabineta, očekujući rješenje koje će prezadužene kupce preskupih nekretnina spasiti iz ralja okrutnih bankara uvijek spremnih na ovru. Čini se, međutim, da je kineska prijetnja rasprodajom dolara trenutačno ipak presnažno oružje.

Ukratko, slovenski guverner Marko Kranjec bio je u pravu. Doduše, danas neki postavljaju pitanje nije li zapravo Slovencu, kao najmanjem, politički najlakšem, a u svakom slučaju po stažu najmlađem članu Upravnog vijeća ECB-a zapravo nametnuta uloga prenositelja zloslutne poruke. Čak i ako je odgovor na to pitanje pozitivan, činjenica je da je eurozonu zahvatila kriza kojoj, unatoč brojnim utješnim izjavama, zapravo nitko ne može predvidjeti završetak.

ECB je u financijske sustave eurozone od četvrtka do ponedjeljka ulio 203,67 milijardi američkih dolara (s 4-postotnom kamatom), što je dosad najveća financijska infuzija u povijesti eurozone. Terapija dolarskim infuzijama primijenjena je tijekom proteklog tjedna na svim kontinentima osim Afrike. Ukupna svota već je premašila onu koja je kolala globalnim financijskim krvotokom gašeci krizu nastalu nakon terorističkog udara 11. rujna 2001. godine. Kako to da su američki kreditni luzeri bez boniteta uspjeli izazvati tako snažnu reakciju globalnih tržišta? – pitali su se analitičari, dok su globalni burzovni indeksi klizili naniže.

Komentatori zbivanja na međunarodnim tržištima za najnovije urušavanje sustava u velikoj mjeri, ne bez naruhe zluradosti, krive međunarodne bonitetne agencije. Upravo tim jamcima stabilnosti globalnih tržišta uspjelo je promašiti najavu baš svake od velikih kriza tijekom proteklih desetak godina. Ipak, najviše zabrinjava to da su se financijski gurui i bonitetne agencije posve oglušili na znakove krize na američkom tržištu drugorazrednih hipoteka. Ta kriza, naime, nije počela ni jučer, niti prije tjedan ili mjesec dana, nego prošle jeseni. Sama pak činjenica da je kriza potpalojena nezajaljivim apetitima onih koji su željeli trošiti iznad svojih mogućnosti ostaje u sjeni druge, znatno opasnije spoznaje – da je bilo (i još ima) dovoljno onih koji najveći profit traže baš u financiranju gotovo sigurnih gubitnika. Kao u starim, danas već svugdje proskribiranim piramidalnim shemama, negativan krajnji ishod biznisa s lošim dugovima i jednako lošim dužnicima unaprijed je izvjestan.

Svinjetina je poskupjela oko 10 posto, a piletina oko osam. Rastu cijene kruha, komunalija, energenata i sve je vjerojatnije da će inflacija u Srbiji dosegnuti dvoznamenkasti broj. Pekari traže da se cijena kruha s 27 dinara (2,4 kune) podigne na 35 (3,2), pojedini prerađivači svinjetine podigli su cijene za oko 10 posto, a piletine za oko 8. Uljari, također, očekuju povećanje cijena, a za početak jeseni najavljen je i novo poskupljenje električne energije. Komunalije, gradski prijevoz, taksi prijevoz, vrtići u većim gradovima Srbije već su dobili nove cijene, a i naftni derivati, već u pravilu, gotovo svakih mjesec dana dobivaju nove cijene pokraj svojih naziva. Ako je po ićemu, osim po zemljopisnom položaju Srbija u Europi, onda je to po problemima koji ne zaobilaze gotovo nijednu zemlju Starog kontinenta. Nevidene vrućine znatno su smanjile poljoprivredne urode. Logično bi bilo da se od najavljenih poskupljenja ne diže prevelika buka, ali čini se da osjećaj za realnost i nije najjača strana naroda koji živi s druge strane Dunava, odnosno Drine.

Već prve najave poskupljenja snažno su psihološki djelovala na stanovništvo koje je pohrilo u markete, supermarkete i lokalne trgovine kako bi osiguralo zalihe za ‘situaciju ne da Bože’. Strah od ponavljanja ranih devedesetih jači je od bilo kakvih obećanja i najava srpske Vlade da poskupljenja neće biti, što je donekle i ispunjeno. Iako su pojedini pekari već podigli svoje cijene, a osim mesara i ostali razmišljaju o tome, država je već povukla prve poteze kako bi se ublažio slab urod žitarica. Donesena je uredba prema kojoj se na tri mjeseca zabranjuje izvoz pšenice, kukuruza, soje i suncokreta kako bi se nadomjestili nedostaci u ovogodišnjoj žetvi. Ministar poljoprivrede Slobodan Milosavljević donošenje uredbe obrazložio je sljedećim riječima: ‘Mjera je iznudena, ali nužna kako bi se smanjio pritisak na rast cijena kruha, mesa i druge robe i kako bismo osigurali opskrbu osnovnim poljoprivrednim proizvodima do kraja godine. Mjera ne znači ograničenje tržišnih sloboda, već samo pridonosi stabilnosti cijena.’

Ipak, ima onih koji se ne slažu s Milosavljevićevom ocjenom, a najglasnija je bivša ministrica poljoprivrede Ivana Dulić Marković. ‘Smatram da nema ekonomske osnove za uredbu. To će izazvati štetu poljoprivrednicima i smanjiti cijenu poljoprivrednih proizvoda. Pogotovo je problematično rješenje na tri mjeseca – padat će cijene, a zatim će nakon tri mjeseca tržište opet proraditi’, kaže Ivana Dulić Marković.

Žitarice kao temeljni proizvod dodatno poskupljaju sve ostale proizvode, a činjenica je da se svi još koriste starim zalihama koje su otkupljene po starim cijenama. Dakle, argument da su više cijene žitarica razlog poskupljenju ne vrijedi još barem dva mjeseca, koliko je procijenjeno da zaliha ima. Toga su u Vladi svjesni i vrlo često taj argument navode kao razlog. Stvarni razlog u zahtjevu pekara za povećanjem cijena je poskupljenje energenata koji se koriste u proizvodnji. Najesen gradane Srbije čeka još jedno poskupljenje struje, što će dodatno motivirati pekare da se izbore za svoj ‘komad kruha’.

Očekivana inflacija za ovu godinu iznosi 6,5 posto. Poskupljenje žitarica, koje je neizbježno, kao i poskupljenje struje utjecat će na ostale proizvode, što bi, uz konstantno povećanje cijene naftnih derivata, moglo dovesti Srbiju na granicu dvoznamenkaste inflacije.