Stanje na domaćem terenu gotovo je nespojivo s mogućnostima koje otvara svjetska i domaća potražnja za kukuruzom, pa bi hrvatska priča o zlatnom zrnu, koje ove sezone na svjetskim burzama ruši sve rekorde, opravdano je bojati se, mogla završiti kao priča o izgubljenim prilikama.
Hrvatska će za dvije godine trebati dodatnih 700 tisuća tona kukuruza, a do 2013. potražnja za tom žitaricom na hrvatskom tržištu povećat će se za više od tri milijuna tona, što znači da ćemo uz sadašnju godišnju potrošnju od oko 1,5 milijuna tona, uglavnom namijenjenu stočnoj hrani, trošiti i do pet milijuna tona kukuruza. Ti milijuni tona neće biti namijenjeni uzgoju stoke, nego proizvodnji škroba i etanola. A riječ je o tek skromnoj procjeni na osnovi koje je lako zaključiti da bi ulaganje u proizvodnju kukuruza u Hrvatskoj u godinama koje dolaze mogao biti unosan posao. Ali i vrlo rizičan.
Už još pokušu tisuću tona proizvedenog kukuruza, dodat će seljaci, mogle bi se osigurati i povoljne cijene mesa i razvoj stočnog fonda u Hrvatskoj te ono o čemu hrvatsko selo sanja – samostatnost u prehrani i obrana hrvatskog tržišta hrane, posebice mesa, od utjecaja svjetskih cijena. Iz DC-ove političke kuhinje dolazi čak i prijedlog da bi kukuruz trebao postati strateški hrvatski proizvod.
Početak naše priče o kukuruzu i velikom potražnji za njim zbog proizvodnje novih goriva realan je, a samostatnost u prehrani uz cijene koje ne bi rasle onako kako rastu u svijetu ipak je bliže znanstvenoj fantastici.
SAD se već odlučio za kukuruz, odustao od poticanja njegova izvoza, zbog čega je zavladala glad u Meksiku, a to je vjerojatno više od suše utjecalo na rast svjetskih cijena. U SAD-u tvornice bioetanola niču kao gljive poslije kiše, pa analitičari proriču budućnost u kojoj će se, kad je riječ o kukuruzu, za koju godinu birati hoćemo li voziti na bioetanol ili ćemo jesti meso. Znanost je pred izazovom da smisli kako proizvoditi bioetanol bez kukuruza. Najave za hrvatsko tržište više su nego zanimljive.
Već iduće godine uoči berbe kukuruza kompanija GP&Partners – industrija škroba d.d. trebat će, kažu, 200 tisuća tona kukuruza za proizvodnju škroba u svojoj novoj tvornici koju gradi u Belom Manastiru, potvrdila je Lideru direktorica prodaje Anita Žagar.
- Za proizvodnju škroba kukuruza nam je osnovna sirovina; otkupljivati ga počinjemo iduće sezone, a ono što ne možemo skupiti u Hrvatskoj na području Slavonije i Baranje, uvest ćemo iz Mađarske i Srbije – kaže Žagar i naglašava da ne očekuje kako će sve potrebne količine uspjeti dobiti u Hrvatskoj jer prinosi domaćih proizvođača nisu kakvi bi mogli biti.
Za manje od dvije godine Marko Melčić, vlasnik tvrtke Vukovar Etanol, napokon pokreće prvu od pet tvornica bioetanola, koja će biti smještena u općini Lovas pokraj Vukovara i koja će, prema njegovim najavama, 2009. trebati 500 tisuća tona kukuruza. Do 2013. Melčić planira otvoriti pet tvornica bioetanola u Hrvatskoj, što samo njegove potrebe za kukuruzom podiže na 2,5 milijuna tona. Upravo toliko kukuruza Hrvatska je ukupno proizvela 2002., ujedno najbolje godine kukuruza u posljednjih sedam godina.
- Iz Hrvatske bismo kupili kukuruza koliko možemo dobiti po svjetskim cijenama, odnosno onima na Čikaškoj burzi, a to je trenutačno 3,75 dolara po bušelu (tona kukuruza stoji 137 dolara). Ostalo ćemo uvoziti iz Panonskog bazena iz Mađarske, Rumunjske i Srbije – kaže Melčić, kojemu ovogodišnja visoka cijena kukuruza na svjetskom tržištu nije važna jer, kao što objašnjava, otkup kukuruza po svjetskim cijenama za proizvodnju bioetanola isplativ je dok god raste cijena nafta, odnosno dok je nafta skuplja od bioetanola, a taj je trend nedvojben.
U tu svoju računicu namijenjenu ilustraciji potražnje za kukuruzom u godinama koje dolaze ubrojili smo samo konkretno najavljenu potražnju poduzetnika, ali treba uzeti u obzir da se biogorivima namjerava baviti i Todorčev Agrokor – potražnji za kukuruzom, pa i drugim žitaricama, poput uljane repice, sirovine za biodizel, samo je nebo granica.
Mogućnosti koje otvaraju nova goriva i stanje na domaćem terenu, bar kad je riječ o proizvodnji kukuruza, gotovo su nespojivi, pa bi hrvatska priča o zlatnom zrnu koje ove sezone na svjetskim burzama ruši sve rekorde, opravdano je bojati se, mogla završiti kao priča o izgubljenim prilikama.
Tužne, spaljene stabljike, koje nisu dosegnule ni dva metra, a trebale su premašiti tri, smeđi plodovi i suha zemlja u kojoj se gnojivo zbog nedostatka kiše nije ni otopilo, posvjedočili su nam tužnu priču o kukuruzu u okolišu Garešnice koju su nam pokazali predsjednik Nezavisnih hrvatskih seljaka Mato Mlinarić i proizvođač kukuruza Dražen Kunješić. Od županije do županije procjenjuje se šteta, pa seljaci i političari skloni predizbornoj promidžbi u izbornoj godini tvrde da će urod kukuruza, ovisno o lokaciji, biti od 30 do 70 posto manji. Mlinarić i Kunješić kažu da će se za seljake ponoviti priča s pšenicom i da će trgovci od njih kupiti kukuruz, držati ga neko vrijeme i prodati uz visoku maržu. Kažu da ove godine neće profitirati na visokoj cijeni kukuruza; što više, neće im ostati te žitarice za prehranu stoke jer ugovaraju sjetve, trgovcima koji im daju repromaterijal, njome moraju vratiti uloženo. Oni seljaci kojima ostane nešto viška, prodat će ga zbog visoke cijene i likvidirat će stočni fond, a zatim će meso poskupljati i do 30 posto.
Trgovci kukuruzom sušu vide manjom, pa tako njihove procjene kažu da će urod biti 10 do 30 posto manji. Izvršni direktor Granolija Ivica Čapo kaže da se izjave inače ne daju prije nego što kombajni uđu u polje, dakle za mjesec dana. – Vjerujem da će količine kukuruza od ovogodišnje žetve biti dovoljne za hrvatske potrebe.