Više nisam i nipošto ne želim biti većinski vlasnik bilo koje tvrtke. Sad je mnogo lakše i meni i ljudima odgovornima za poslovanje tvrtki. Kad ste većinski vlasnik, sve važnije odluke, ovako ili onako, završite na vama. Sada te odluke više nisu moje, a posao se dobro razvija. Život mi je mnogo lakši i ugodniji.
Je li odluka o napuštanju upravljačkih funkcija bila iznudena ili je sazrela tijekom duljeg razdoblja? Nakon samostalnosti i razvoja poduzetništva.
Kad govorimo o utjecaju politike na biznis, koja je vlast, prema vašem mišljenju, uspješnija, sadašnja ili prijašnja? Poduzetnički gledano, prednost uvijek daje brojka. Zanimaju me bruto domaći proizvod, stopa nezaposlenosti i ostali ekonomski parametri. Mislim da prema tim pokazateljima nije upitno da je prednost na strani aktualne vlade.
Kako bi, prema vašem mišljenju, trebala izgledati buduća vlada? Najbolja kombinacija za Hrvatsku bila bi suradnja između Čačića i Sanadera. Obojica su iznimne ličnosti, operativci koji osjećaju i politiku i poduzetništvo, pri čemu je Sanader nešto jači u politici, a Čačić u gospodarskim temama. Taj bi tandem za Hrvatsku bio najbolje rješenje.
Je li i moguć? Sve je moguće kad se dobro posloži, kad su jasni ciljevi i ovlasti.
A ako iskoči Jurčić, sa svojim porezom na luksuz i kapitalnu dobit? Nemam ništa protiv poreza na luksuznu imovinu, na vile i jahte, koja nije u funkciji razvoja. Smatram, međutim, da je još rano za porez na dionice jer to nije dobro za razvoj s obzirom na to da se domaće tržište fondova i dionica tek ozbiljnije pokrenulo.
Od poduzetničkih početaka sudaram se s monopolima. Danas najveće bitke vodimo s Jadrolinijom, koja je uz HEP najžilaviji monopolist. Još ima mnogo problema s administracijom, ali mnogo je i bitnih pomaka nabolje. Državni aparat je konkretniji, brži, Državno odvjetništvo ušlo je u bitku s korupcijom. Lakše se radi iako administracija još poprilično zagorčava život poduzetnicima. Uspješno se u naporima koji se čine na najvišoj državnoj razini, Hrvatska će jačanjem poduzetništva brzo postati zemljom uspjeha. Dosad smo se uglavnom borili s duhovima prošlosti, s ostacima sustava iz kojeg smo nakon dugo vremena izašli. Isti mentalni sklop manje-više okovao je sve stranke, sjećanje na kulake još je u glavi ljudi i sad se to samo prenosi na nove kapitaliste. Ulje na vatru dolili su i brojni problemi u vezi s procesom pretvorbe i privatizacije. Ali, stvari se pomiču, iz dana u dan ide se nabolje. Generacija 80-ih preuzima stvar u svoje ruke i pozitivni procesi su opipljivi i neizbježni.
Mislite li da retrogradne snage u Hrvatskoj nemaju šanse? Iako se mediji i političari dodvoravaju masi stvarajući negativnu sliku o svemu oko nas, ništa i nitko više ne može zaustaviti liberalni kapitalizam, bez obzira na to kako se posložila vlast. Oporba je tu da zanovijeta, kuka, upozorava, da radi na finesama, kontrolira kako bi se izbjegle štete i društvo guralo naprijed. Važno je da bude što konstruktivnija, da predlaže rješenja, a ne samo da kritizira. Recimo, gundanje oko gradnje Pelješkog mosta. Lako je reći: ‘Mi smo protiv mosta, on nam ne treba’, ali recite koje je alternativno rješenje, što je dobro napraviti ako već nećemo most. Svi moraju biti u funkciji nalaženja rješenja, a ne kočenja razvoja i projekata.
Gdje se poduzetništvo više koči, na višoj ili na nižoj razini vlasti? Lakše je raditi na višoj razini, više je problema na lokalnoj. Potrebne papire investitor će lakše dobiti u Zagrebu nego u Splitu. Ovdje imate prostorni plan županije koji koči tisuće poduzetnika u namjeri da ulože novac i nešto naprave. U pitanju je sindrom prošlosti, otpor onih koji su do jučer bili u prilici rješavati stvari a činili su to loše i sad se opiru rješenjima onih koji to znaju bolje. Neke projekte u Splitu vezane uz promet osporavaju oni koji su izradili postojeće prometne studije i koji se svakim danom pokazuju vrlo lošima.