Nema više svetinja u ovom svijetu kad je samoatajno dobi dječak Kevin Costner pristao biti čista negativčina. Vjerovali ili ne, g. Brooks ima vrlo sličnu polažišnu točku kao i Američki psiho, odnosno inspirativnu tezu. Imate uspješnoga, bogatog, zgodnog, u ovom slučaju obiteljskog čovjeka koji je postigao sve u životu, američki san, ‘the whole nine yards’, a strašno je nezadovoljan. E, sad, umjesto da se samosažaljeva, proživljava egzistencijalistički ‘Angst’ ili PTSP, g. Brooks je odlučio ubijati ljude – tako je doskočio problemu sredovječne kao i Američkom psihu. I dok je ondje protagonist divlji i bezobrazni ubojica, bahati ‘yuppie’, ovaj je tih, metodičan, precizan i neuhvatljiv. Sjena koja ubija. Obiteljski poslovni čovjek. Takav pristup ‘problemima suvremenoga čovjeka’ mnogo je zabavniji.
Ipak, ne treba se zanijeti i misliti da je riječ o nekakvoj studiji, radi se o ne posebno pretencijskom djelu koje cilja u izvanrednom vremenu zabaviti i ne komplikirati. Najveći je plus, pritom, neočekivana kemija Costnera i Hurta u ulozi njegova zlog alter ego. Uistinu, ne bi se reklo na prvi pogled, ali njihova interakcija ključan je dio filma koji ga drži bar glavu iznad razine na kojoj bi bez te intervencije bio. Hurt je, dakako, treba li to napominjati, genijalan, nigdje ga nema previše, ne zanosi se svojim specifičnim likom i osvaja pozornost od početka. Demi Moore se, kažu, napokon vratila u ozbiljnoj ulozi nakon dugog traženja i mora se reći da je korektno obavila posao, iako ta uloga možda i nije bila najsretniji izbor. Nakon Clarice, naime, teško je više zamisliti druge detektivke u lovu na superpametne serijske ubojice. Dane Cook, komičar po struci, još je čudniji izbor, ali on je uspio iznenaditi i sasvim solidno odraditi posao.
