Najavljuvana kao udarni projekt dramskoga programa 53. splitskog ljeta, Racineova Fedra u režiji talijanskog redatelja Marca Sciaccaluge obećavala je mnogo. Primamljiva zbog izabrane glumačke ekipe (koju uz Bojanu Gregorić-Vejzović kao nositeljicu naslovne uloge čine Suncana Zelenika Konjević, Aleksandar Cvjetković, Trpimir Jurkić, Lidija Florijan te mlade glumačke snage Dijana Vidušin, Lada Bonacci i Mijo Jurišić), ambijentalnosti antičkih podruma Dioklecijanove palače te hvatanja u koštac s tekstom koji u izvanrednom prijevodu Vladimira Gericća izbjegava zamke strogih aleksandrinaca i statičnosti ispisanih prizora, Fedra je svoju publiku osigurala već i prije premijerne izvedbe, ali ju je, čini se, i prilično izmorila.
Naime, dva i pol sata splitske Fedre u čitanju talijanskoga gosta Sciaccaluge, koji Racineovu tragediju postavlja drugi put, tek je jedna u nizu kazališnih osrednjosti napravljena bez konkretnoga redateljskoga ključa koji zadani tekst tretira kao jedini mogući oslonac kazališnoga čina. Minimalistički intervenirajući u izabrani prostor, redatelj je pod prekrio pije-skom, a u svojoj se inscenaciji koristi još jedino decen-tnim i suptilno nijansiranim svjetlom Zorana Mihanovića te umirujućim tonovima indijskoga glazbenika Surama-nije. Koncentriran na glumačku igru, Sciaccaluga se gotovo isključivo bavi svlađavanjem opasnosti stiha, iskušavajući uz pomoć jezične savjetnice Jagode Granić prirodnost Racine-ovih aleksandrinaca. Iako u tome uspijeva, jer scenki je govor cijele glumačke ekipe doista na zavidnoj razini i prilično daleko od neželjena patosa, kao da se, nažalost, na tome i zaustavlja.