VIADUKT: Bingo od velikih ulaganja u cestogradnju

Iako Viadukt trenutačno obiluje unosnim poslovima u zemlji, ovisnost o poslovima s javnim sektorom istovremeno je velika opasnost za likvidnost. U prvih šest mjeseci ove godine potraživanja od naručitelja udvostručila su se, na 102,76 milijuna kuna.

Među građevinskim kompanijama koje obiluju unosnim poslovima na domaćem terenu, a pojam izvoz gotovo uopće ne poznaju, premoćan je zagrebački Viadukt. Toj je kompaniji, sigurnom kandidatu za budući građevinski klaster, iz tog razloga ideja o izlasku na strana tržišta ‘u paketu’ vrlo primamljiva.

Činjenica da na stranim tržištima dosad nije imala gotovo nikakvog iskustva ni referenci, a da je orijentirana isključivo na niskogradnju, u kojoj na hrvatskom tržištu uskoro neće biti poslova na koje su navikli, predstavlja ozbiljan strateški problem za tu kompaniju.

Kad je riječ o izvozu, izuzetak su gradnja mosta u Ukrajini koju je Viadukt nedavno dobio te visokogradnja kojom se u zanemarivom obujmu bavi u Njemačkoj. Osim toga, neki poznavatelji stanja u građevinarstvu smatraju da poslova u inozemstvu koji bi mogli uposliti cjelokupne kapacitete domaćih građevinara nema, a neće ih ni biti u obujmu koji se očekuje. Izvan granica će raditi, smatra se, samo domaći inženjeri.

U prilog tezi da su domaći građevinari nekonkurentni cijenom u bližem okruženju govori i podatak da je na nedavnom natječaju za dio autoceste kroz BiH s više od 25 objekata niskogradnje pobijedila slovenska kompanija SCT, dok je domaći Konstruktor bio tek šesti.

Društvo Unipor grupa u stečaju najveći je dioničar Viadukta s 11,87 posto dionica. No, o toj tvrtki gotovo nitko ni u građevinarskim ni u investicijskim krugovima ništa ne zna, a dostupni podaci vrlo su šturi. Tvrtka je, naime, u stečaju još od 1998. godine, a Viaduktove dionice stekla je prije pokretanja stečajnog postupka. Međutim, do 2005. imala je 1,79 posto dionica, dok je od 2005. značajno povećala svoj udjel postavši najveći dioničar.

Unipor grupa upisana je u sudski registar 1997., a do otvaranja stečaja godinu dana kasnije 50 posto udjela u društvu imao je Mladen Sokolić, a drugih 50 posto Danko Franetić. Sadašnja stečajna upraviteljica Davorka Huljev, koja je slučaj preuzela 2003. godine, objasnila je da je Unipor grupa upisana kao dioničar, ali ne raspolaže Viaduktovim dionicama zbog spora koji se pred Viskim trgovačkim sudom vodi s bivšim vlasnicima Sokolićem i Franetićem.

Naime, oni su prije otvaranja stečaja prenijeli dionice Viadukta na sebe kao fizičke osobe, ali stečajni je upravitelj iskoristio mogućnost pobijanja pravne radnje koja je na štetu vjerovnika. Iako je već jednom bila donesena prvostupanjska presuda da se dionice prenesu u stečajnu masu i namire vjerovnici, bivši su vlasnici žalbama uspjeli otegnuti postupak.

Huljev navodi da je udjel Unipor grupe povećan vjerojatno naknadnim upisom dijela dionica koje su bile u vlasništvu Sokolića i Franetića ili smanjenjem temeljnoga kapitala Viadukta. Spor u vezi prava nad ukupno 36.437 Viaduktovih dionica koje trenutačno (po cijeni od 2.950 kuna) vrijede 107,4 milijuna kuna uskoro bi, nada se Huljev, nakon deset godina trebao dobiti epilog na sudu. U slučaju da odlukom suda dionice uđu u stečajnu masu Unipor grupe, krenulo bi se u prodaju na burzi, kaže Huljev, a taj bi iznos (neslučen u vrijeme pokretanja stečaja) bio više nego dovoljan da se namire svi vjerovnici.

Za ilustraciju o tome koliko je Viadukt prisutan u domaćoj cestogradnji govori to da su uključeni u gradnju autoceste Zagreb-Rijeka, Zagreb-Sisak, Split-Ploče, dijela V.c koridora kroz Hrvatsku, Pelješkog mosta, niskopodne željeznice od mađarske granice do Rijeke. Plan građenja Hrvatskih autocesta samo za ovu godinu težak je 4,3 milijarde kuna, a riječ je o dvostruko više sredstava nego što je u startu planirano.

Plan je povećan prije svega zbog intenziteta gradnje na autocestama prema Pločama, od Zagreba prema Sisku i na koridoru V.c. Programom gradnje i održavanja javnih cesta od 2005. do 2008. godine predviđena su ulaganja od 32 milijarde kuna, čime bi cestovna mreža u Hrvatskoj na kraju 2008. godine trebala doseći 1.300 kilometara autocesta, pa iako je taj državni investicijski ciklus pri kraju, Viadukt će još neko vrijeme osjećati njegove pozitivne učinke.

Tako će javne investicije (državne i velike investicije Grada Zagreba) u prometnu infrastrukturu i u sljedećem srednjoročnom razdoblju, smatraju analitičari, biti temelji rasta prihoda kompanije. Dugoročni rast trebao bi se bazirati na investicijama u regionalnu prometnu infrastrukturu. S druge strane, ovisnost o poslovima s javnim sektorom istovremeno je velika opasnost, prije svega za likvidnost kompanije.

Naime, prema izvješću za prvih šest mjeseci ove godine potraživanja od naručitelja radova dvostruko su veća nego u istom razdoblju prošle godine te iznose 102,76 milijuna, a razlog je, stoji u objašnjenju Uprave, dugi rok naplate radova od ARZ-a i HAC-a, koji kasne po 56 dana, te Grada Zagreba, koji plaća u roku 90 do 120 dana od ovjere.

Doduše, taj razlog Uprava Viadukta navodi kao objašnjenje lošijih rezultata na računu dobiti i gubitka, na koji dulji rok naplate potraživanja ne bi trebao imati direktni učinak. Inače, u prvom polugodištu Viadukt je ostvario 11,5 milijuna kuna dobiti, što je značajan zaokret u odnosu na gubitak od 25 milijuna kuna za isto razdoblje prošle godine.

U odnosu na prošlu godinu, u Viaduktu su u prvoj polovici ove godine povećali ukupne prihode 29,3 posto, na 652,96 milijuna kuna, što je pratio i 21-postotni porast ukupnih rashoda, na 641,45 milijuna kuna. Iako je rezultat polugodišnjeg poslovanja dobit od 11,5 milijuna kuna, rezultat za drugi kvartal je 35,5 milijuna kuna gubitak, dok je prošle godine isto razdoblje završeno s 35,5 milijuna kuna dobiti.

U tom razdoblju cijena dionice Viadukta zabilježila je najveći raspon u cijeni – najniža je bila 1.570 kuna, a najviša 3.500 kuna, ali nakon objave polugodišnjih rezultata dionica je u nekoliko minuta doživjela pad od 12 posto te pala i ispod 3.000 kuna. Ubrzo je cijena dionice vraćena na razinu iznad 3.000 kuna, ali od tada više ne bilježi intenzivniji rast.

Problem u poslovanju kompanije je i visoka kratkoročna zaduženost, koja već dulje čini više od 70 posto ukupnih obveza. Hoće li i kako menadžment pristupiti rješavanju tog problema također je ostalo neodgovoreno.

Efikasnije upravljanje, kontrola troškova, modernizacija poslovnih procesa itd. sigurno bi pozitivno utjecali na Viaduktovu rezultate, a i Uprava u zadnjem financijskom izvješću kao prioritet navodi bolju organiziranost na projektima, širenje tržišta te racionalizaciju troškova.

No, promjena na čelu kompanije koju su mnogi željno očekivali ne daje previše razloga za optimizam. Znatno mladi 43-godišnji Joško Mikulić, koji je zamijenio Đurđa Dekanovića na funkciji predsjednika Uprave toga dioničkog društva koje, k tome, živi na poslovima koje plaćaju porezni obveznici, zadržao je manire prethodnika, barem kada je riječ o otvorenosti prema javnosti.

Na čelno mjesto došao je iz Nadzornog odbora, gdje je bio predstavnik radnika, a upućeni izvori tvrde da je njegova uloga u upravljanju kompanijom manje važna jer glavnu riječ drže članovi Uprave i značajniji mali dioničari, direktor za komercijalne i financijske poslove Ivan Berket kada je riječ o financijama i tehnički direktor Damir Kezele kada je riječ o dogovaranju poslova.

S obzirom na vrlo raspršenu vlasničku strukturu, konstantno se provlače spekulacije o mogućem preuzimanju ili strateškom partnerstvu s domaćim ili stranim igračima iz branše. Najčešće su se spominjali Nexe grupa i austrijski Strabag. No, upućeni smatraju da takav scenarij nije izgledan dok se ne iscrpe veliki poslovi na domaćem tržištu, a velikom se preprekom za kupcu ‘izvana’ smatra i svekolika isprepletenost Viadukta s bliskim građevinskim tvrtkama kao što su Konstruktor, Hidrolelektra i IGH.

Nexe grupa, kako su priopćili, nije zainteresirana za kupnju udjela u Viaduktu. Posla na gradnji, obnovi i održavanju cesta uvijek će biti, ali Viadukt će za manje bolno preživljavanje očekivanog prestanka velikih javnih infrastrukturnih radova u Hrvatskoj morati smisliti neku uvjerljivu strategiju od zadovoljavanja s tom činjenicom i čisto tehničkog ulaska u građevinski klaster koji bi, nadaju se, morao osigurati velike poslove u inozemstvu.