Hrvatska će uistinu postati društvo znanja kad utemeljimo profitabilne spin-off tvrtke nastale kao rezultat patentiranja inovacija i visokih tehnologija na hrvatskim sveučilištima. Rezultati će biti kvalitetna radna mjesta i gospodarstvo utemeljeno na znanju.
Pisati kolumnu na temu Hrvatske i društva znanja poseban mi je izazov kao znanstvenici hrvatskoga podrijetla koja je velik dio profesionalne karijere provela u SAD-u – u toj zemlji još živim i radim pa svakodnevno svjedočim kako ondje vrlo dobro funkcionira društvo znanja. Osjećam se iznimno odgovornom javno progovoriti o toj temi, jednoj od strateških odrednica bolje hrvatske budućnosti, i posve se slažem s prof. dr. Jurjem Božičevićem, bivšim državnim tajnikom u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa (MZOS) i predsjednikom Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, koji se u intervjuu Glasu Koncila od 29. siječnja 2006. pita ‘može li Hrvatska živjeti samo od trgovine tuđim proizvodima ili se moramo više brinuti o sebi i razmišljati o proizvodnji, o novim tehnologijama i novim tržištima’ i kaže da je zato u središtu njegova promišljanja ‘razvoj ljudskog potencijala i znanja’. Ta se izjava mogla očekivati od dr. Božičevića, koji se već više godina bavi tom temom i autor je knjige ‘Hrvatska razvojna politika za gospodarstvo znanja’. Još je prije 10 godina napisao: ‘Hrvatska ne smije žrtvovati vlastite razvojne programe, pogotovo u području tehničkih i biotehničkih znanosti. Cjelokupna društvena zajednica i hrvatska javnost trebale bi precizno razumjeti funkciju znanosti i tehnološkog razvoja, njihovu svrhu i doprinos napretku. Stoga valja razvijati tehnološku pismenost popraćenu poučavanjem javnosti kroz medije.’
Slažem se s dr. Božičevićem. Pišem ovu kolumnu jer želim analizom i budućim radom pridonijeti činiteljima itekako važnima za hrvatski put u društvo znanja. Dodatno sam inspirirana tom temom, o kojoj često čujemo iz usta hrvatskih političara, i očekujem da će biti važan fokus predizbornih rasprava hrvatskih političkih stranka.
Odgovornost je svakog intelektualca javno progovarati i konstruktivno pridonijeti diskusiji o temama važnima za budućnost Lijepe Naše.
Istražujući što je napisano na temu Hrvatske i društva znanja, uočila sam analizu Predraga Bejakovića s Instituta za javne financije iz 2005. ‘Kako se Hrvatska priprema za društvo utemeljeno na znanju?’ Iz teksta se može doznati zašto je znanje odavno ključ za konkurentnost i uspjeh gospodarstva, zatim o ljudskom kapitalu kao temeljnoj odrednici društva znanja, o tome kako zbog zastarjelog akademskog obrazovanja stupanj obrazovanja često nije pravi pokazatelj konkurentnosti radne snage, o tome da školske diplome i akademske titule više ne jamče ekonomski uspjeh ni pojedinca ni društva u cjelini te o važnosti cjeloživotnog učenja i obrazovanja. Među ostalim, Bejaković piše: ‘Prilično se sigurno može reći da su visokoobrazovane osobe u Hrvatskoj završile studij koji nije izravno usklađen s potrebama suvremenog gospodarstva i često ne posjeduju znanje i sposobnosti važne i nužne za zanimanja koja se traže na tržištu rada. U Hrvatskoj je razmjerno nizak udio broja studenata prirodnih i tehničkih znanosti u ukupnom broju studenata; samo 0,2 posto osoba starijih od 35 godina sudjeluje u programu obrazovanja odraslih, a taj je prosjek za istu dobnu skupinu u EU sedam posto.’
