SREDNJA EUROPA: 14 hrvatskih

Lista najvećih kompanija Srednje Europe, koju prvi put donose poljski poslovni dnevni list Rzeczpospolita, Lider i revizorsko-konzultantska tvrtka Deloitte, potvrđuje da uvjerljivo najjače kompanije i u ovom dijelu svijeta dolaze iz energetskog sektora. Naime, 156 tvrtki koje su na listi Top 500 tvrtki Srednje Europe pripada sektoru energetike i prerade sirovina, a na vrhu same liste nalaze se poljski PKN i mađarski MOL. U 2006. godini prihodi energetskih tvrtki iznosili su približno 40 posto ukupnih prihoda svih 500 najvećih tvrtki. Taj će se omjer zadržati i dalje ostanu li kretanja i cijene na tržištu, a naročito cijena sirove nafte, na istoj razini te ako se nastavi proces konsolidacije energetskog sektora, smatraju analitičari.

Odmah iza energetskih tvrtki dolaze tvrtke iz automobilske industrije (proizvodnja i trgovina automobilima) koje, prema broju i ostvarenom prihodu, čine 10 posto od 500 vodećih tvrtki. Na listi Top 500 naći će se i 126 tvrtki iz proizvodnog sektora, među kojima su i Mittal Steel, US Steel te neke tvrtke iz kemijske industrije. Treći najbrojniji industrijski sektor na listi je sektor maloprodaje i robe široke potrošnje. Riječ je o ukupno 106 kompanija koje čine dvadesetak posto ukupnog broja kompanija, ali i samo 16 posto od ukupnog prihoda. Lideri među njima su vodeći distribucijski lanci (Tesco, Metro, Jeronimo, Martins), premda se mogu naći i proizvođači hrane (Agrokor je na 45. mjestu) kao i tvrtke kćeri velikih proizvođača duhana i tehnoloških proizvoda, poput LG Electronicsa iz Poljske. Od 500 najuspešnijih kompanija, 183 (37 posto) su iz Poljske, 82 iz Češke (16 posto), a 13 posto ih je iz Mađarske i Ukrajine, što znači da je ukupno 80 posto tvrtki s liste iz tih četiri država.

Riječ o vlasničkoj strukturi, tek 10 posto kompanija na listi Top 500 u cijelosti je u državnom vlasništvu. Samo 31 kompanija na listi (6 posto) nastala je i u vlasništvu je pojedinačnog investitora. Najveći prihod među stranim investitorima ima Volkswagen grupa s proizvodnjom u Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj, a zatim slijedi prerađivač čelika Mittal Steel, pa investitori iz telekomunikacijskoga i energetskog sektora.

Na listi 500 najvećih kompanija Srednje Europe samo je 14 kompanija iz Hrvatske (iz dvostruko manje Slovenije ih je 16). Najviše pozicionirana je Ina kao predvodnik energetskog sektora (16. mjesto), a zatim slijede Agrokor (44.), HEP grupa (85.), Konzum, koji se promatra u sklopu Agrokor-a i samostalno (95.), i drugi.

• Broj od 14 hrvatskih kompanija svakako ne može biti zadovoljavajući pokazatelj snage hrvatske privrede. Vidljivo je da Hrvatska nema pravih regionalnih kompanija. I vodeća Ina će vjerojatno postati plijenom neke veće energetskog grupe, kao što su to postali Pliva i HT. Premda je sada kasno, ipak treba požaliti što u devedesetima nismo imali snažniju strategiju jačanja poduzetničkog sektora. Više hrvatskih kompanija moglo se razvijati u regionalne lidere da je bilo dovoljno političkog sluha, ali i znanja i spremnosti da se pomogne njihov razvoj – komentirao je listu ekonomski analitičar Žarko Primorac. Dodao je da je važnost velikih, regionalnih kompanija ključna za tranzicijske ekonomije, ali i za razvijenije ekonomske sustave jer su privredne kompanije jedini kanali putem kojih privreda jedne zemlje prodire na tržišta i ostvaruje efikasnu integraciju u međunarodne ekonomske tokove i interese. Drugog, odnosno boljeg puta nema.

Uz globalni kontekst, sektor nafta i plina u Srednjoj i Istočnoj Europi karakteriziraju još i dodatne specifičnosti. Fragmentiran nakon kraja sovjetske epohe, taj sektor prolazi kroz proces brze regionalne konsolidacije koji je tijekom proteklih desetak godina rezultirao mnogim aktivnostima spajanja i pripajanja tvrtki te pridonio stvaranju triju jasnih regionalnih igrača – PKN Orlena, MOL-a i OMV-a. S druge strane, neki od međunarodnih igrača koji su preuzeli rafinerije ili maloprodajnu aktivu uznemirili su regiju (npr., Conoco Philips), dok neki drugi (talijanski ENI, ruski Lukoil) polako ali sigurno grade svoju zastupljenost u regiji. Taj će se proces nedvojbeno nastaviti i tijekom sljedećih nekoliko godina, smatra Wojciech Hann, partner i savjetnik za energetska pitanja u Deloitteu.

Tri diva iz Srednje Europe, koji su u daljoj prošlosti bili slični po tome što nisu imali neposredan pristup izvorima srove naftne, izabrali su, čini se, različite putove razvoja. OMV svoje aktivnosti u tom smjeru razvija već više od deset godina, dok MOL, investirajući u ruske i kazahstanske izvore naftne, također tijekom posljednjih pet do deset godina, prati ovaj trend. S druge strane, PKN Orlen barem zasad ne primjenjuje ovu strategiju, koristeći pritom pristup jeftinoj nafti iz Urala. Pitanje hoće li se (i kad) dvije kompanije iz ‘velike srednjeeuropske trojke’ odlučiti na spajanje te koji će biti odgovor tvrtke koja…