28 tjedana poslije

Najprije je bilo 28 dana poslije, ali se u međuvremenu produljilo na 28 tjedana, jer je izgleda u najvećoj tajnosti donesen zakon da svaki film mora imati nastavak, nezgodna situacija iz koje se Boyle vjero izvukao tako što je režiju drugog dijela prepustio nepoznatom Fresnadi-llu, a sebe potpisao kao scenarist. Nezgodna zato što je, osim što su načelno nastavci dobrih filmova sami po sebi problem, teško bilo nastaviti zaokruženu priču prvog filma.

Prvi je, pak, imao jasnu inspiraciju u kultnim hororima 70-ih, a koji su se vrtjeli oko male grupe ‘normalnih’ ljudi nasuprot ‘abnormalnima’ i svjedočili krhkosti samodopadne i bahate moderne civilizacije. To je, dakako, bila ekstenzija društveno-političkih previranja toga doba i kao takva nosila je dublje, angažirano značenje.

Iz navedenih razloga, 28 tjedana poslije morao je pružiti nekakav odmak od pustog natjeravanja s podivljajim stanovnicima Britanskog otočja, zaraženih opakim virusom. Uspjeh je djelomičan jer su i dalje najbolje sekvencije ipak one tipičnog horora u kojima se nekolicina nezaraženih brani od zaraženih.

Ipak, ovaj put je ubačeno znatno više anarho-destruktivne simbolike i osjeća se onaj tako poznati samoprijezir otočana i gotovo patološka mržnja prema određenim aspektima britanskoga društva. Tako gori London, Nelson, sličice kraljevske obitelji, a pale ga njihovi frendovi Amerikanci, koji će im pomoći, ali će prije pomoći sebi.

Priča je, nažalost, pretrpana nelogičnostima i nedosljednostima, čega je najbolji primjer, da ne ulazimo u ostale, pitanje zašto bi se uopće na otok vraćali ljudi dok cijeli nije detaljno počišćen i osiguran? Po supersigurnoj zoni, kratkoj vojskom i tehnologijom, šeće se gdje se hoće, kako se hoće, klinici izadu glatko van, zaraženi Carlyle nesmetano tamani sve, oni u biti nemaju nikakav jasan plan obračuna s mogućim ponovnim izbijanjem zaraze…itd. Sasvim zgodno ali daleko od prvog dijela.