Kronologija

Strah od nepoznatog dodatni je razlog zbog kojeg se vjeruje da neće biti masovnog prelaska na novi model. Hendalovo istraživanje za Lider na uzorku od 100 poduzeća pokazalo je da je samo šest posto tvrtki upoznato s razlikama i sličnostima dvaju upravljačkih modela, a da većina njih, čak 70 posto, o tome zapravo ne zna ništa. Samo tri posto poduzeća razmatra mogućnost prelaska na novi model upravljanja.

Najjednostavnije objašnjenje razlika između dvaju modela, i to s aspekta moći i utjecaja, svodi se na to da je u dualističkom modelu predsjednik uprave u odnosu prema nadzornom odboru de facto i de jure mnogo samostalniji, a tako i moćniji u radu od glavnoga izvršnog direktora (CEO) u odnosu prema upravnom odboru.

Laički rečeno, predsjednik uprave može nadzornom odboru reći ‘ne’ i za svoje postupke tražiti (i dobiti) odobrenje glavne skupštine društva, pri čemu potpuno poništava ulogu nadzornog odbora, a glavnom su izvršnom direktoru (CEO), pak, u monističkom modelu ruke jače vezane i nipošto se ne može suprotstaviti odluci upravnog odbora. Funkcija predsjednika upravnog odbora, također, podrazumijeva mnogo veću moć u poduzeću od funkcije predsjednika nadzornog odbora.

Glavni tvorac izmjena Zakona o trgovačkim društvima, profesor Jakša Barbić, koji će ovaj petak u Splitu održati prvo predavanje na temu monističkog modela upravljanja, objašnjava da je mnogo teže smijeniti predsjednika uprave nego glavnog izvršnog direktora.

• Da bi nadzorni odbor smijenio predsjednika uprave, mora za to imati valjan razlog i u operativnom poslovanju ne može nalagati predsjedniku uprave što da radi, nego može tek posljedično nadzirati poslovanje. U monističkom sustavu upravni odbor bez navođenja razloga može s funkcije smijeniti glavnog izvršnog direktora, pri čemu on nema pravo žalbe sudu, a predsjednik upravnog odbora i u dnevnoj operativi može glavnom izvršnom direktoru davati naloge koji se odnose na upravljanje poduzećem – objašnjava Barbić i zaključuje da se mnogim predsjednicima uprava zapravo ne bi svidjelo uvođenje novog modela, ali objeručke bi ga prihvatili mnogi vlasnici kompanija koji se žele povući iz dnevne operative i istodobno zadržati sve konce u rukama.

Tu se krije još jedan razlog zbog kojeg u Hrvatskoj najvjerojatnije neće biti mnogo inicijativa za promjenama. Moćni predsjednici uprava, kao što je nekad bio Željko Čović, predsjednik Uprave Plive, promjenu modela neće zagovarati ni predlagati, a od velikih tvrtki prelazak na jednoslojnu upravu, i to zato što je u američkom vlasništvu, predviđa se, paradoksno, upravo Plivi i svim njezinim povezanim društvima.

Novi model upravljanja, koji izmjeni Zakona nude kao mogućnost, odnosi se na dionička društva, a ne primarno na društva s ograničenom odgovornošću, jer su čak i u slučaju da kompanija registrirana kao društvo s ograničenom odgovornošću zbog zakonskih odredbi ima nadzorni odbor pravila igre drukčija nego u dioničkim društvima. U društvima s ograničenom odgovornošću, za razliku od dioničkih društava, odluke i nalozi nadzornog odbora obvezujući su za upravu. No monistički model upravljanja, osim za dionička društva u većinskom obiteljskom vlasništvu ili ona s konsolidiranim vlasništvom nekoliko pojedinaca, mogao bi biti zanimljiv svim društvima s ograničenom odgovornošću koja se kad-tad namjeravaju transformirati u dionička društva i biti spremna, ako im zatreba, prikupiti dodatni kapital izlazeći na burzu.

• Monistički model upravljanja omogućuje da u dioničkim društvima vlasnik ili suvlasnik, koji bi sjedili u upravnom odboru i bili neizvršni direktori, uvedu kontrolu kakav danas u dualističkom sustavu imaju vlasnici u društvima s ograničenom odgovornošću – kaže direktor udruženja menadžera CROMA-e Esad Čolaković.

Zakon o trgovačkim društvima ove godine mijenja se četvrti put otkad je prvi put objavljen 1993. Dok su izmjene 1999. i 2000. bile uistinu neznatne, krupne izmjene Zakona dogodile su se 2003., kad je, reći će neki, pola, ako ne i cijeli Zakon, okrenut naglavce. U međuvremenu, nijedna službena institucija nije dobila zadatak napisati pročišćeni tekst Zakona koji bi bio objavljen u Narodnim novinama i na njihovim internetskim stranicama, a koji bi zainteresiranima omogućio lakše praćenje novih izmjena. Pročišćeni tekst Zakona službeno – ne postoji.

Štoviše, profesor Jakša Barbić napominje da se u tekstu dotičnog zakona objavljenog na internetskim stranicama Narodnih novina nalaze mnoge pogreške i da ga ne treba uzimati u obzir. Pročišćeni tekst za svoje potrebe napisao je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a vjerojatno i brojne kompanije radi lakšeg snalaženja. U tom slučaju legitimno je upitati se zašto iz poreza plaćaju državnu administraciju kada rade njezin posao.

Iako se može ustvrditi da bi prelazak na jednoslojni model upravljanja u kompaniji značio kraj nadzornog odbora, teško bi se moglo reći da bi uvođenje monističkog sustava nužno dovelo i do kraja nadzora u kompaniji. Iako se kvaliteta tog nadzora uvijek može dovesti u pitanje, upravni odbor prema svojim zakonskim pretpostavkama združuje funkciju upravljanja i nadzora, pri čemu je naglasak ipak stavljen na nadzor, i to najsnažnije odredbom da predsjednik upravnog odbora istodobno ne može obnašati funkciju glavnog izvršnog direktora kompanije.

U čak 75 posto kompanija u SAD-u te dvije funkcije, naglasio je Emil Tedeschi, obnaša jedna osoba. Upravo zato da bi se osigurao nadzor, europski zakoni kojima se hrvatski pravni sustav uvode njenih promjena prilagođava ne omogućava spajanje tih dviju funkcija u jednu osobu.

Ta odredba mogla bi djelovati kao znak ‘stop’ promjenama u mnogim velikim obiteljskim poduzećima kojima bi zbog prirode vlasništva inače odgovarao monistički model upravljanja. Vlasnici koji operativno vode svoja poduzeća poput, primjerice, Todorića, Dragutina Drka u Vindiji ili Vjekoslava Gucića u Getrou, kao predsjednici uprave moraju tek razmotriti što bi za njihov položaj značilo imenovanje glavnog izvršnog direktora.

Hendalovo istraživanje na uzorku od stotinu kompanija pokazuje da samo tri posto ispitanika razmišlja o uvođenju upravnog odbora umjesto uprave i nadzornog odbora, dok je šest posto ispitanika upoznato sa sličnostima i razlikama dvaju modela upravljanja. Ostali ispitanici, njih 97 posto, nisu upoznati s tim pitanjima.