TOP 10 stranih investitora

Mladen Pejković, tehnički direktor Vipneta, uskoro bi trebao zamijeniti Marie-Helene Magenschab na mjestu predsjednika Uprave te kompanije. Šefica Vipneta položaj napušta iz osobnih razloga, a Pejković je, da bi je što kvalitetnije zamijenio, poslan i na dodatnu edukaciju. Njegovo imenovanje za tehničkog direktora 2003. zapamćeno je po tome što je prvi put na taj položaj imenovan netko iz redova menadžmenta, a nije kupljen kadar izvana. Menadžer koji bi uskoro trebao postati novi šef Vipneta diplomirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, a prije nego što je 1999. došao na položaj voditelja Optimizacije i kvalitete mreže u Vipnet, radio je u HT Cronetu.

Ludbreška tvrtka Fomal prodala je svoj pogon Lukaps, najvećega proizvođača tvrdih želatinskih kapsula koje se koriste u farmaceutskoj industriji u Srednjoj i Jugostojnoj Europi, indijskoj kompaniji ACG Worldwide. Predstavnici ACG-a trenutačno su u Lukapsu, a prema neslužbenim informacijama jedna od prvih odluka bila je imenovanje Sterlinga Gabitasa za novog izvršnog direktora kompanije. Vrijednost transakcije je tajna, ali riječ je o najvećem, iako ne i prvom indijskom ulaganju u Hrvatsku. Prema podacima HNB-a, ulagači iz Indije dosad su uložili ukupno 730 tisuća dolara i to tijekom 2004. i 2005. godine.

Najveći distributer računala i računalne opreme te ICT servisa u državi M San grupa nakon samo dvije godine seli se iz zgrade u južnom zagrebačkom predgradu Buzinu jer ju je brojem ljudi i veličinom poslovanja prerasla. Iako je Stipo Matić prije samo dvije godine proslavio 10. obljetnicu svoje tvrtke u zgradi koja je još imala dosta neuseljenih prostora, sada se seli u Dugo Selo.

U sljedećoj godini Hrvatska bi mogla dobiti ministarstvo za regionalni razvoj. O toj se ideji trenutačno razgovara u Vladinim stručnim krugovima, a ideja je stvorena na temelju iskustava nekih zemalja koje su formiranjem takvog ministarstva mnogo bolje uspjele povući sredstva iz fondova EU. Trenutačno je regionalni razvoj dio Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, ali za regionalni razvoj malo se čini. A upravo zbog potrebe dobre iskoristivosti novca iz fondova, dio vezan za regionalni razvoj trebao bi se formirati kao posebno ministarstvo. Takvo ministarstvo, primjerice, ima Irsko, koja je svijetli primjer iskoristivosti novca iz fondova EU.

U kupnju dionica najveće hrvatske telekomunikacijske kompanije, T-HT-a, u ponedjeljak, 17. rujna krenulo je više od polovice sudionika prošlostjedne Liderove web ankete. Njih 58 posto za tu je investiciju pripremilo gotovinu, dok je 22 posto ispitanika zainteresiranih za kupnju dionica odlučilo podići neki od bankarskih kredita koji se za tu namjenu nude na tržištu. Samo 20 posto sudionika ankete nema namjeru kupovati dionice T-HT-a.

Na Institutu ‘Ruđer Bošković’, najvećoj domaćoj znanstveno-istraživačkoj instituciji, ovi se dana zapravo ne zna tko piše, a tko plaća kad je riječ o pretvaranju u djelo najnovije inicijative – pretvaranja Instituta ‘Ruđer Bošković’ u novu instituciju pod nazivom Nacionalni institut ‘Ruđer Bošković’ (NIRB), i to tako da se osnuje nova institucija, NIRB, koja bi zatim preuzela zaposlenike i poslove IRB-a, koji bi se kao institucija ugasio, a NIRB bi mu bio pravni sljednik.

I dok su inicijativu prihvatili Znanstveno vijeće Instituta i Nacionalno vijeće za znanost, Upravni odbor IRB-a, predstavnik države kao vlasnika, još nije službeno razmatrao inicijativu za koju se već može čuti da će ići pred Vladu prije izbora. Iako pod ideju NIRB-a sadašnji ravnatelj IRB-a dr. sc. Mladen Žinić podvodi međunarodno relevantna temeljna znanstvena istraživanja, rad na regionalnom razvoju Hrvatske, sudjelovanje u komercijalnim projektima preko tvrtke Ruđer Inovacije, posve je nejasno zašto je potrebno osnovati novu tvrtku jer institucija koju vodi i danas može raditi sve što navodi.

Žinić objašnjava da je osnutak nove institucije potreban jer će ona imati novu misiju, ali teško je dokučiti zašto se jednostavno ne promijene naziv i misija postojeće institucije. Cilj te inicijative nije kozmetički, nego želimo stvoriti podlogu za korjeniti unutarnji preustroj IRB-a da bi se nove zadaće mogle izvršiti na najefikasniji način, kaže Žinić, ali iz daljnjih njegovih izjava ponovno je nejasno što će se to promijeniti osnivanjem nove institucije.

Žinić kaže da Institut promjenom ‘neće dobiti nove ovlasti, ali će dobiti nove zadaće i obveze’. Neće se promijeniti ni procedure upravljanja Institutom, a neće biti promjena ni u položaju i radu znanstvenih istraživača ni drugih zaposlenika IRB-a. Takve izjave dovode u pitanje mogućnost bilo kakvog kvalitativnog restrukturiranja jer restrukturiranje, bar kad je IRB u pitanju, podrazumijeva sve promjene za koje Žinić kaže da se neće dogoditi.

Za osnutak NIRB-a pripremljen je i prijedlog teksta Vladine uredbe, koji je također nejasan i podložan je različitim interpretacijama NIRB-ovih zadaća i djelatnosti, odnosno ostavlja dovoljno prostora za naknadno odlučivanje o tome što će NIRB doista biti i čime će se baviti, što daje opravdanje onima koji tvrde da se tom promjenom želi Institut zaštititi od komercijalne djelatnosti, koja bi postala tek mogućnost, a ne obveza.

Institut za fiziku i Institut za medicinska istraživanja, koji su se prema jednoj verziji ideje trebali priključiti NIRB-u, već su u ne službenim razgovorima odbili tu mogućnost, što dodatno dovodi u pitanje smisao NIRB-a. Drugi instituti o bilo kakvom pridruživanju NIRB-u nemaju uopće razloga razmišljati prije nego što naša inicijativa dobije zeleno svjetlo od Vlade, kaže Žinić i otkriva da još ne postoji prijedlog statuta nove institucije i da će se taj dokument, koji bi jedini trebao zapravo jasno reći što će i kako nova institucija raditi, osmisli tek nakon što Vlada prihvati inicijativu. S obzirom na to da je riječ o inicijativi čiji smisao, bez obzira na objašnjenja ravnatelja Žinića, nije sasvim jasan, upitno je bi li s takvom idejom trebalo žuriti pred Vladu prije izbora.

Nedavne promjene u NO-u tvrtke Kamensko početak su kraja priče o preuzimanju tvrtke od strane građevinskog lobija kojemu je od neprofitabilne tekstilne proizvodnje mnogo zanimljivije zemljište od šest tisuća metara četvornih u Reljkovićevoj ulici u središtu Zagreba, tvrde neslužbeni izvori koji dobro poznaju situaciju u Kamenskom. Stanje u tvrtki potpuno kontrolira Željko Vidaković, predsjednik NO-a i najveći pojedinačni dioničar. Novi likovi u priči su Božo Medić koji sada ima 6,3 posto dionica i kojemu je Vidaković prije mjesec dana prodao oko 10 tisuća svojih dionica te tako smanjio svoj udjel s 22,6 na 18,5 posto. Medić je, navodno, poznat kao meštar nekretninama, a ostali novi članovi NO-a su Antun Crlenjak, otac Anamarije Crlenjak, koja drži 5,10 posto dionica, Radovan Drakulić i Sonja Krog, bivša direktorica Kamenskog koju je Vidaković nedavno smijenio, a koja se nakon toga vratila na čelno mjesto građevinske tvrtke Orion grupa.

Iako je javnosti trebala biti predstavljena najprije u lipnju, pa u srpnju, a kao posljednji se termin potom najavljivala prva polovina rujna, Strategija razvoja tekstilne i odjevne industrije još nije ugledala svjetlost dana. Instituti, poslodavci i sindikati, koji su bili uključeni u izradu strategije i prošli naknadne konzultacije, ne vide razlog zašto dokument koji bi trebao ‘izdignuti iz pepela’ domaću tekstilnu industriju resorni ministar Branko Vukelić još drži u ladici.

Razlog je navodno nemogućnost dogovora između Ministarstva financija i Ministarstva gospodarstva, posebno u vezi sa sustavom potpora. Iz Ministarstva gospodarstva priopćili su da je izrada strategije (ponovno) pri samom kraju te da tekst mora proći mišljenja mjerodavnih tijela Republike Hrvatske kao i finalizaciju u suradnji sa socijalnim partnerima. Inače, poticaji za tekstilce, u nedostatku novih strategija, ove će se godine ponovno dodjeljivati prema starom modelu koji je prošlih godina izazivao velike kontroverze jer su se sredstva dodjeljivala na vrlo ne transparentan način.

Tvrtka PKN Orlen, treća po veličini kompanija u Srednjoj Europi, drži otprilike 25 posto tržišta s prodane 4,2 milijarde litara goriva 2006. godine. Tvrtka je vlasnica sedam rafinerija: tri u Poljskoj, tri u Češkoj (stečenih kupnjom Unipetrola) i jedne u Litvi, a prodajna joj mreža obuhvaća 2.700 benzinskih postaja u Poljskoj, Njemačkoj, Češkoj i Litvi. Strategija ‘neograničenog rasta’, koja podrazumijeva brzo širenje akvizicijama u regiji, u kombinaciji s visokim cijenama nafte i naftnih derivata na svjetskom tržištu rezultirala je velikim prihodima prošle, ali i ove godine.

U drugom tromjesečju PKN Orlen zabilježio je 20-postotni rast prihoda, a neto dobit bila je gotovo 30 posto veća nego u istom razdoblju prošle godine. Uspješno je menadžment PKN Orlena na čelu s Piotrom Kownackim u svojoj najnovijoj akviziciji namjeri, imovina i prihodi Grupe mogli bi se znatno povećati. Naime, tvrtka je objavila da je zainteresirana za kupnju grupe Lotos, drugog po veličini prodavatelja naftnih derivata u Poljskoj. Tom bi se kupnjom tržišni udjel PKN Orlena u Poljskoj povećao s 25 na 33 posto, a procjenjuje se da bi se u poslovanju na godinu uštedjelo do 26 milijuna eura.

Treća po veličini kompanija u Srednjoj Europi razlikuje se od ostalih pri vrhu ne samo po tome što se ne bavi proizvodnjom i prodajom nafte ili električne energije nego i po izostanku akvizicijskog vala, koji je zahvatio ostale velike regionalne kompanije. Češki proizvođač i distributer automobila Škoda Auto proizvodi automobile marke Škoda uglavnom u vlastitim tvornicama u Češkoj (jedna tvornica od 2001. radi u Indiji) i u nekim Volkswagenovim tvornicama. Tvrtke kćeri u Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Rusiji samo prodaju Škodina vozila i dijelove.

Izostanak akvizicija objašnjava se time da je tvrtka u većinskom vlasništvu Volkswagena pa se preuzimanjima bavi matična kompanija. Uz proizvodnju i prodaju automobila marke Škoda, kompanija prodaje i automobile iz Volkswagenova proizvodnog programa, što zasigurno pridonosi dobrim rezultatima. Lani je Detlef Wittig, predsjednik Upravnog odbora Škoda Auto, proglašen češkim menadžerom godine.

Rangiranje poduzeća regije po veličini temelji se na njihovim ukupnim prihodima, ali Deloitteovi stručnjaci prikupili su i mnogo drugih zanimljivih podataka o tvrtkama. Podaci o vlasništvu pokazuju da je država većinski dioničar u 10-ak posto poduzeća na listi. Međutim, ne može se lako izvući zaključak o uspješno završenom procesu privatizacije jer su čak četiri od prvih 10 kompanija na listi u državnom vlasništvu.

Od ostalih ulagača odnosno vlasnika najveći je njemački automobilski konzorcij Volkswagen, većinski vlasnik čak šest kompanija s liste koje su lani zajedno ostvarile ukupni prihod od 21,29 milijardi eura. Tvrtke u njegovu vlasništvu su Volkswagen Slovačka, Audi Hungaria Motor, Volkswagen Poznań, Volkswagen Motor Poljska i češki Import Volkswagen Group. Prema prihodima svojih poduzeća kćeri slijedi indijski Arcelor Mittal (8,6 milijardi eura), ujedno jedini neeuropski investitor na listi. Svi ostali ulagači odnosno vlasnici kompanija s liste, ako nisu iz same regije, dolaze iz Zapadne Europe.

Inače, prema metodologiji autora liste na njoj se istodobno objavljaju grupe i njihova poduzeća kćeri. Tako, primjerice, podaci za MOL uključuju i sva poduzeća u većinskom vlasništvu Grupe, no istodobno se na 20. mjestu prema prihodima samostalno našao Slovnaft, koji je u 98-postotnom vlasništvu MOL-a.

Sastavljanje rang-liste poduzeća nije lak posao ni u razvijenim, transparentnim tržišnim gospodarstvima u kojima gotovo sve velike kompanije uglavnom kotiraju na organiziranim tržištima kapitala. To je važno za skupljače jer kotiranje na burzi podrazumijeva i redovito izvješćivanje javnosti o tvrtki. Koliko je težak bio posao prikupljanja i rangiranja podataka o poduzećima u Srednjoj Europi, pokazuje i podatak da samo 47 od 500 najvećih regionalnih poduzeća (manje od 10 posto) kotira na burzi.

Tržišno je najvrednija tvrtka češka elektroenergetska tvrtka ČEZ s tržišnom kapitalizacijom od 22,09 milijardi eura. Njene su dionice u listopadu 2006. počele kotirati na Praškoj burzi, a u prosincu iste godine i na Varšavskoj. Zbog akvizicija u inozemstvu i povećane prodaje češki je državni energetski div u prvih šest mjeseci ove godine povećao dobit 26,8 posto, na otprilike 765 milijuna eura. Za usporedbu, cijela je prošlogodišnja zarada tvrtke bila milijardu eura. Prihodi su istodobno porasli 12-ak posto.

ČEZ grupa je osnovana 2003. spajanjem nekoliko regionalnih elektrodistribucijskih kompanija. Nakon akvizicije triju elektrodistribucijskih kompanija u Bugarskoj i dviju u Rumunjskoj, tvrtka je postala jedna od najvećih svjetskih privatnih energetskih kompanija. Potkraj 2005. Grupa je opskrbljivala električnom energijom gotovo sedam milijuna potrošača u Češkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj. U Češkoj ČEZ proizvodi gotovo tri četvrtine ukupne proizvodnje električne energije. Tvrtka upravlja s dvije nuklearne elektrane, 18 termoelektrana, 34 hidroelektrana, dvije vjetroelektrane i jednom solarnom elektranom. Osim proizvodnje i distribucije električne energije, bavi se i telekomunikacijama, informatikom, rudarstvom i nuklearnim istraživanjima. ČEZ grupa je jedna od 10 najvećih energetskih grupacija u Europi, a cilj Uprave na čelu s Martinom Romanom je postati najveći proizvođač i distributer električne energije u Srednjoj i Istočnoj Europi.

Na drugom je mjestu prema tržišnoj kapitalizaciji poljska banka PKO BP, čija je tržišna vrijednost 14,5 milijardi eura. Među deset tržišno najvrednijih tvrtki čak su četiri banke. Riječ je o još jednom sektoru (uz energetiku) u kojem je provedena ozbiljna konsolidacija, uza znatan priljev stranog kapitala i znanja. Banke i osiguravačka društva su prema veličini rangirane na posebnim listama.

Statični podaci, poput onih o prihodima ili dobiti u određenoj godini, uvijek su kvalitetniji kad ih se stavi u kontekst, odnosno kad se uz njih, primjerice, nalaze i podaci o promjeni u odnosu na prijašnje razdoblje. Podaci o promjeni prihoda TOP 500 kompanija 2006. u odnosu na prijašnju godinu pokazuju da su prihodi uglavnom rasli, većinom dvoznamenkastim stopama. Prihodi PKN Orlena povećali su se za trećinu, a rekorder je ukrajinska naftna tvrtka LiNIK, čiji je prihod lani bio 6.293 posto veći nego 2005. Lisičans Oil Refinery (LiNIK) je rafinerija u vlasništvu TNK-BP-a, vodeće ruske naftne kompanije koja je među 10 najvećih svjetskih privatnih naftnih kompanija prema veličini naftnih rezervi. Tvrtka je nastala 2003. spajanjem ruske podružnice BP-a i Alfe, ruske kompanije Access/Renova grupe (AAR). Najveći pad prihoda imala je mađarska tvrtka MVM – lani joj se smanjio 47 posto.

Rekorder prema visini rasta dobiti jest Naftogaz Ukrajina, vodeća ukrajinska naftna tvrtka čija je dobit lani porasla 13.443 posto, na 322 milijuna eura. Tvrtka stvara čak sedminu bruto domaćeg proizvoda Ukrajine i zapošljava jedan posto ukupno radno sposobnog stanovništva. Pokriva sve aspekte proizvodnje i prerade naftne i plina te distribucije krajnjim korisnicima. Čak 97 posto ukupne proizvodnje naftne i plina u Ukrajini odnosi se na poduzeća u Naftogazovu vlasništvu.

Veliki rast prihoda jedna je od posljedica agresivne strategije regionalnih akvizicija zajedničke kompanijama s vrha liste najvećih tvrtki Srednje Europe. Prekogranične akvizicije na tom području nisu bakn čak ni u sektoru poput energetskoga, koji je u akvizicijskom pogledu tabu-tema u mnogim državama Zapadne Europe. Ipak, potencijala za daljnje okrupnjivanje još ima, kao i zapreka, poput zaštite nacionalnih interesa. Konsolidacija je, međutim, nužna zbog ekonomije razmjera – srednjeeuropski naftni koncerni još su patuljci u odnosu na svjetske naftne gigante. Slična je situacija i u ostalim sektorima. Međutim, akvizicije treba dobro isplanirati, što pokazuje analiza PKN Orlenovih i MOL-ovih rezultata: obje tvrtke poznate su po mnogo regionalnih akvizicija, što je lani rezultiralo visokim rastom prihoda. Istodobno je, međutim, PKN Orlen zabilježio pad profita, dijelom i zbog lošeg poslovanja nekih poduzeća kćeri. MOL je, pak, ostvario rekordnu dobit u regiji iako bi ove godine taj rezultat mogao biti ozbiljno ugrožen.

Regija Srednje Europe definitivno je ušla u fazu političke i makroekonomske stabilizacije koja bi u budućnosti trebala postizati sve bolje rezultate. Većina država već su članice EU ili su u nekom programu pristupa Uniji. Većina država bilježi visoke stope rasta pa ne čudi da su Srednja i Istočna Europa među najdinamičnijim svjetskim odredištima za ulagače. Međutim, tranzicijski napredak neravnomjerno je raspoređen među državama regije, ali i među kompanijama u svakoj državi. Podatak da samo 10 posto od 500 najvećih regionalnih tvrtki kotira na burzi pokazuje koliko je poslovanje poduzeća još netransparentno.

Nekad se iza te, za javnost neprozirne, fasade krije dinamično, dobro organizirano poslovanje, ali vrlo često i neprovođenje nužnih reformi. Osim nastavka konsolidacije vodećih kompanija cijelih sektora i reformi nacionalnih gospodarstava, države Srednje Europe tek čekaju pravi izlazak na svjetsko tržište. Većina izvoznog poslovanja srednjeeuropskih gospodarstava vezana je uz zapadni dio Europske unije, a trgovina među državama regije (osim možda s najbližim susjedima) još je nedovoljna.

Domaća tržišta, na koja se oslanja velik dio najuspješnijih poduzeća, neće, međutim, biti dovoljna da u prihvatljivom vremenskom roku osiguraju veličinu potrebnu za nadmetanje na globalnom tržištu s uspješnim tvrtkama iz razvijenih industrijskih država. U nekim sektorima, poput naftnog, već se pojavilo nekoliko velikih grupacija pa se približava trenutak kad će se izdvojiti jedan lider koji se će se zatim moći mjeriti sa svjetskim konkurentima poput Shell ili ExxonMobila.

Kad se Europska unija nastavi politički širiti, bit će to i ekonomski poticaj onom dijelu regije koji je još izvan njezinih granica. Prvo desetljeće nakon pada Berlinskoga zida Srednja i Istočna Europa potrošila je na mukotrpne političke, institucionalne i makroekonomske reforme. Do kraja ovog desetljeća fokus će biti više na ekonomskoj preobrazbi. Lista 500 najvećih poduzeća u regiji u tom će razdoblju biti aktualan i zanimljiv pokazatelj velikih promjena koje se očekuju.