Ekonomalije

Novac od privatizacije mora se vratiti u poslovne investicije.

Od prijedloga o tome kako potrošiti novac od prodaje T-HT-a, najzanimljiviji je da se tvrtkama plaća za otvaranje novih radnih mjesta.

S novinarsko-uredničkog stanovišta nije najšireno rješenje tjedničku kolumnu dvaput zaredom posvetiti istoj temi. Bilo je dogovoreno da ovaj jedan tema bude posvećena novom pokušaju austrijske naftne kompanije OMV da preuzme mađarski MOL.

Uza svu volju nisam uspio naći dovoljno motivacije za to. Istina je da bi razvoj događaja u vezi sa sudbinom MOL-a mogao dugoročnije utjecati na hrvatsku naftnu tvrtku Inu, prije svega kroz cijenu dionice koja je ponovno, na zadovoljstvo njezinih vlasnika, počela rasti. Ali, u biti, Ina je, nažalost, u cijeloj priči objekt, a ne subjekt.

Pa se tako i današnja kolumna ipak okreće euforiji inicijalne javne ponude državnog paketa dionica T-HT-a. Možda pod dojmom stotina tisuća građana koji su se upisali za dopušteni paket vrijedan 38.000 kuna i redova koji se po pločnicima protežu ispred zgrada Erste banke, Hrvatske poštanske banke i Fine, ali temperatura i zaokupljenost najšire hrvatske javnosti pitanjem o tome koliko će se zaraditi na dionicama Hrvatskog Telekoma može se mjeriti s atmosferom otprilike desetak godina, kad se uvodio PDV. Istina, uvodjenje PDV-a pratilo je 99-postotno negativno mišljenje javnosti, a u slučaju jagme za dionicama T-HT-a sloj koji upisuje dionice svojom euforičnošću prikrije moguću mrzo-volju siromašnijeg sloja koji si to ne može priuštiti.

Kad je o dionicama T-HT-a riječ, što se Vlade tiče, preveliko zanimanje građana moglo bi joj se obiti o glavu. Bit će gadno bude li se morao smanjivati paket dionica na manje od upisanih 38.000 kuna. Nezgodno je biračkom tijelu najprije ponuditi bombon, a onda mu uzeti dio.

U Liderovu web izdanju u vezi s prošlostjednim Ekonomalijama razvila se diskusija među čitateljima. Najsportnijom se pokazala teza prema kojoj je novac od prodaje T-HT-a trebao završiti ‘u investicijama koje bi omogućile proizvodnju, i to onu za izvoz’.

Neki su to stajalište shvatili kao mogućnost da političari na vlasti bez kontrole troše novac. Na kraju, uz poneki povišeni ton, web demokracija dovela je do svojevrsnoga konsenzusa. Pojednostavljeno, političari bi se ubuduće morali obvezati na to da sredstva prikupljena prodajom dioničkih paketa troše isključivo za vraćanje toga kapitala u poticanje proizvodnje, izvoza i kvalitetnih novih radnih mjesta.

Naravno, među sudionicima ‘forum’ ima i onih koje je briga samo za razvoj tržišta kapitala i vlastitu zaradu. To jest njihovo pravo, ali ove poslovne novine žele i šire promišljati svaki ekonomski potez.

Zato su zanimljivi prijedlozi o tome što bi trebalo učiniti s prihodima od privatizacije. Jedan, koji potpisuje Dom, glasi: ‘Moglo se, naprimjer, dati jednokratne otpremnine oko 70 posto parazita koji vegetiraju po općinama, gradovima, županijama i koji građane guše svojim pečatima, paragrafima i ostalim kafkijanskim začkoljicama koje trate ljudima vrijeme i priječe ih u obavljanju produktivnih radnji.’

Drugi prijedlog istog autora jest da bi se ‘tim novcem moglo subvencionirati radna mjesta koja bi strane kompanije otvarale u biznis-parkovima i zonama posebnog interesa. To bi odlično funkcioniralo u kombinaciji s pojednostavljenjem birokracije i smanjenjem poreznog opterećenja. (…) Pa zamislite samo nevjericu ili čak bijes kojim bi prosječni građanin Hrvatske popratio prijedlog da se, recimo, Googleu plati 20.000 eura po radnome mjestu koje će otvoriti u jednom od zagrebačkih biznis-parkova i onda još da im se da porezna olakšica na profit prvih pet godina. Zvuči suludo, ali upravo na taj način Irska je privlačila američke korporacije u 90-ima’, završio je svoj prijedlog Dom.

Novac bi, dakle, morao ostati izvan državnog proračuna, ali tu nastaje novi problem. Ideja bi se brzo kompromitirala ako bi novac od buduće prodaje (npr. HEP-a) završio u Fondu za razvoj i zapošljavanje, koji danas troši stotine milijuna kuna, a da javnost ne može saznati prema kojim kriterijima.

Tako doseg ekonomske politike u Hrvatskoj ipak ostaje na rasprodaji obiteljskog srebra i skupom kupovanju glasova za izbore.