A sada nešto nasvim drugačije! Legendarnu rečenicu iz serije Monthly Python nitko nije izgovorio na prvoj hrvatskoj prezentaciji sherryja tvrtke Emilio Lustau prošlog četvrtka u Steak houseu Fort Apache u Strmcu pokraj Samobora, a mogao je. Sherry, likersko vino iz okolice Jereza na jugozapadu Španjolske, doista je nešto posve drugačije od vina na koja su hrvatski potrošači navikli. Posebno se to odnosi na suhe sherryje, bijela vina s 15,5 posto alkohola i gotovo bez kiselina, vrlo bistra i pomalo metalne, svijetle boje. Možda bismo ih najlakše opisali usporedbom s rajnskim rizlingom koji je netko pokušao uzgojiti na Pelješcu ili Hvaru. Ima plemenitih mirisa, čak pomalo i onih petrolejskih karakterističnih za odležani rizling, ali alkoholi iskaču. Stephan Macchi, francuski kuhar i zagrebački zet, suhe je sherryje s oznakom Fino Jarana i Manzanilla usporedio s radićem.
- Kad sam prvi put jeo radić bio mi je odvratan. Polako sam se navikavao i danas ga obožavam. Tako je i s ovim sherryjima. Nakon deset godina bez njih vjerojatno ne bih mogao – rekao je Stephan.
Čini se da je iznimno teško pronaći i hranu koja bi odgovarala tako snažnim vinima. Fino Jarana bio je definitivno prejak za hobotnicu, iako takva vina navodno pristaju uz morske plo- dove, ali je zato Manzanilla odlično išao uz kremasti sir. Don Nuno bio je prvi sherry oloroso tipa, ali opet suh. Vino je to tamnojantarne boje, opet suho i sa čak 20 posto alkohola koji se, međutim, mnogo manje osjeća nego kod prijašnja dva. Bogat mirisima i okusima, čini se da bi odlično pristajao uz neku pašticadu s kuhanim šljivama i smokvama. Proizvođač ga preporuča kao aperitiv. Za to se čini prejakim i teško je zamisliti koje bi se vino nakon njega moglo piti osim nekog sladeg sherryja, porta, prošeka… Navodno je izvanredan sa sirevima, što doista treba isprobati i vjerojatno neće razočarati.