U trendu je prodaja velikih obiteljskih kompanija

O vog su se ljeta posvađani članovi obitelji Bancroft uspjeli ipak dogovoriti i prekinuti 105 godina dugu obiteljsku vezu s Dowom Jonesom – prodali su ovu medijsku grupaciju News korporaciji Rupert Murdocha za pet milijardi dolara. I dok raznovrsni pripadnici ovoga klana, među kojima su uzgajivač konja, bivši pilot i prvak u glisiranju, pate nad sudbinom kompanije koju su izgradili njihovi preci, malu utjehu mogu naći u činjenici da nisu jedini u takvoj situaciji. Tijekom posljednjih mjeseci, korporativna Amerika svjedočila je eksploziji preuzimanja kompanija u kojima su osnivačke obitelji imale znatne udjele. Prije nekoliko mjeseci Hilton, hotelski div koji je pokrenuo Conrad Hilton 1919. godine s malim teksaškim hotelom, prodan je za 26 milijardi dolara investicijskom fondu Blackstone. Hilton je bio samo jedna u nizu kompanija koje su raskristile s prošlošću.

U travnju je kompanija Tribune, vlasnik Los Angeles Timesa i Chicago Tribunea prodana za 8,2 milijarde dolara Samu Zellu, tajkunu u poslu s nekretninama. Bio je to vrhunac procesa pokrenutog još prošle godine, kad se obitelj Chandler počela zauzimati za promjenu. U međuvremenu je Clear Channel Communications, kompanija koju je obitelj Mays izgradila iz male radiostanice u San Antoniju u najveću radijsku silu SAD-a, prodana tvrtkama Thomas H. Lee Partners i Bain Capital za 26,5 milijardi dolara. Čak su i Fordovi, stup američke korporativne aristokracije, pozvali investicijskoga bankara na svoj posljednji godišnji sastanak kako bi ih posavjetovao o isplativosti borbe za posrnuog autodiva. Od početka godine preuzimanja obiteljskih kompanija ‘teška’ su 90 milijardi dolara. Brojka se penje na 150 milijardi ubroje li se i prodaje poput one Cablevisiona, distributera kabelske televizije, i HCA, bolničkog operatera, u kojima su u otkupu sudjelovale osnivačke obitelji.

Glavni razlozi prodaje su, uglavnom, nedostatak nasljednika koji bi preuzeo obiteljski posao, i trenutačni bum na tržištima kapitala koji omogućuje izlazak iz kompanije, tvrdi Raffi Amit, profesor na Wharton Schoolu, Sveučilišta u Pennsylvania. U Hiltonu, primjerice, Barron Hilton, Conradov sin, ostaje supredsjednik i nadvođno dolazi u ured svaki dan. No njemu je 79 godina, a obiteljski podmladak, uključujući njegove unuke Paris i Nicky, nije pokazao ni interesni sposobnost za vođenje obiteljskog posla. Slično tome, nijedan Bancroft nije držao najvišu menadžersku poziciju u Dow Jonesu još od 1932. godine.

Preuzimanja su postala toliko karakteristična za ovaj naraštaj obiteljskih vlasnika da je vijest o mogućem odlasku Shari Redstone, članice Odbor a i potencijalne nasljednice Viacom na nakon svade sa svojim 84-godišnjim ocem, odmah potaknula glasine o prodaji ove televizijske i filmske grupacije. U nekim drugim, manje burnim financijskim vremenima, nedostatak nasljednika ne bi rezultirao prodajom. No obilje likvidnosti proteklih godina, u kombinaciji s voljom investicijskih fondova i nekih velikih kompanija za širenjem, naveli su mnoge potomke na prodaju. Izazov je posebno jak za kompanije koje funkcionišu u problematičnim industrijama, gdje osnivačke obitelji stahuju od presušivanja dividendi u budućnosti. Ne savsm slučajno, nekoliko posljednjih prodaja obiteljskog srebra dogodile su se u klimavim sektorima, poput medija, proizvodnje i kemijske industrije.

U mnogim aspektima kompanije sa znatnim dioničarskim udjelom obitelji danas postaju anekronizam, pogotovo na razvijenom tržištu poput američkoga, gdje je korporativno vlasništvo podijeljeno na velik broj dioničara. Studija profesora Amita i Belen Villalonga, s Harvard Business Schoola, pokazala je da jednom kada osnivač odstupe ili umru, njihove kompanije bilježe pad uspješnosti veći od ostalih korporacija. Očiti razlog takvih podbačaja leži u činjenici da je predaja palice sinu ili kćerki neuspješan sukcesijski model, kao što ilustriraju slučajevi Forda i Motorole u vrijeme kad su ih vodili članovi obitelji. Prema Russelu Raynoldsu, ocu američke headhunting industrije, pri izboru najvišeg menadžmenta odbori se nikad ne bi trebali obazirati na poznata prezimena.

• Smiješno je stavljeti na čelo kompanije sina ili kćer osim ako se već nisu dokazali tijekom razdoblja od 10 ili 20 godina u istom ili sličnom poslu – kaže Raynolds.

Slab uspjeh cijena dionica obiteljskih kompanija, jednom kada osnivači odu, može nanijeti trajnu štetu ostalim dioničarima, pogotovo ako članovi vladajuće dinastije odluče spasiti što mogu i dogovore preuzimanje u trenutku kad su rezultati kompanije ili cijena dionice loši. Neki tvrde da je upravo takva mješavina apatičnog menadžmenta, lošeg korporativnog upravljanja…

Menadžmenti Elektroprivrede Mostar i mostarskog Aluminija više ne razgovaraju, a sve je počelo od trenutka kad je Aluminij dobio odobrenje da sâm kupuje električnu energiju. Svatko u Federaciji električne energije zasad ima dovoljno, ali stručnjaci upozoravaju da bi se u većem BiH entitetu uskoro mogla očekivati nestašica nastavi li se natezanje između Elektroprivrede HZHB Mostar, s jedne strane, te mostarskog Aluminija, s druge, i FERK-a, Regulatorne komisije za električnu energiju u FBiH, s treće strane.

Elektroprivreda HZHB može na godinu sama proizvesti između 1.500 do 1.800 gigavat-sati električne energije, a sam Aluminij troši oko 1.900 gigavata. Zbog toga je mostarska Elektroprivreda dosad kupovala, odnosno uvozila dvije trećine ukupne količine električne energije koju potroši njena kupci. No, u travnju ove godine, Regulatorna komisija (FERK) nije odobrila Elektroprivredi HZHB traženo povećanje cijena električne energije, što je, prema menadžmentu, kompaniju dovelo u vrlo težak položaj. Dodatno ulje na vatru dolio je menadžment Aluminija, koji je kao kvalificirani kupac sklopio ugovor sa zagrebačkim HEP-om o nabavi 500 gigavata godišnje po cijeni od 34 eura za MWh. Nakon toga je Elektroprivreda HZHB Mostar bila prisiljena plaćati ‘penale’ za ugovorenu električnu energiju koju zapravo nije isporučila Aluminiju, a FERK nije priznao te troškove kao relevantne za povećanje cijene struje. Sve je to naposljetku rezultiralo time da Elektroprivreda HZHB Mostar ove godine neće raspisivati tender za kupnju električne energije, što bi moglo prouzročiti nestašicu na tržištu.

Mostarski Aluminij, s druge strane, očekuje da Vlada FBiH, kao većinski vlasnik, riješi pitanje opskrbe aluminijskog kombinata električnom energijom, nezvanično optužujući Elektroprivredu HZHB za sve nastale probleme. Odnosi između tih dviju kompanija posljednjih su dana bukvalno dovedeni do usijanja, a menadžment Aluminija i Elektroprivrede HZHB Mostar više uopće ne komuniciraju. Doduše, ne komuniciraju niti s članovima FERK-a, a sve oči su trenutačno uprte u Vladi FBiH i nadležno Ministarstvo energije, industrije i rudarstva, od kojega se očekuje da rasplete ovaj goriški čvor.

Tu na scenu stupa još jedan krupni problem. Kako smo uspjeli saznati, ako Elektroprivreda BiH Sarajevo proda električnu energiju za 2008. godinu, za što je nedavno raspisan tender i prikupljene ponude, Elektroprivreda HZHB naći će se u veoma teškom položaju. Naime, pošto je Elektroprivreda HZHB dosad manjak električne energije uglavnom nadoknađivala nabavom iz Sarajeva, ako ovih dana Elektroprivreda BiH proda višak svoje električne energije po cijeni od, primjerice, 75 eura za MWh, tu će energiju mostarska Elektroprivreda sljedeće godine, nema gotovo nikakve sumnje, nabavljati od trgovaca po cijeni od 100 eura. S obzirom na to da je Elektroprivreda HZHB, prema tvrdnjama generalnog direktora, u prvih šest mjeseci ove godine poslovala s 38,7 milijuna KM gubitka, negativan saldo mostarske kompanije u ovom slučaju dodatno bi se povećao.

Stoga Vlado Marić, generalni direktor Elektroprivrede HZHB Mostar, kaže da ove godine neće raspisivati tender za nabavu električne energije. – Aluminij je kvalificirani kupac i može sam za sebe nabavljati električnu energiju. Nas zakon obvezuje jedino nabaviti električnu energiju za javnu potrošnju. A pošto Aluminij nije izabrao nas kao trgovca ili tržišnog posrednika, može nabaviti energiju gdje god hoće. Ili neka im FERK nabavi energiju – kaže Marić. S druge strane, Vlado Božić, izvršni direktor Aluminija Mostar, ne želi uopće komentirati ovu situaciju, smatrajući da nadležno federalno ministarstvo za energiju Vlade FBiH treba nabaviti struju za aluminijski kombinat.

Prevladava mišljenje da je FERK, zbog izdavanja licencije mostarskom Aluminiju za kvalificiranog kupca, prouzrokovao ove teškoće. Međutim, za stjecanje statusa kvalificiranog kupca Aluminij Mostar ispunjavao je sve uvjete koje propisuje zakon.