Haaška presuda vukovarskoj trojci

Hrvatska nikad nije dala napraviti nikakav elaborat o nedosljednosti kriterija Haaškog suda niti je s time upoznala političke saveznike.

Ne mogu reći da mi je drago što je Veselin Šljivančanin, glavni provoditelj zločina nad Vukovarom i u Vukovaru, osuđen na pet godina zatvora. Ali draže mi je da je dobio pet nego 15 godina zatvora. Jer pet godina Šljivančaninu neskriveno je i neporecivo izrugivanje vukovarskim žrtvama i hrvatskoj politici. Karte su sasvim otvorene. Obrazloženje kraljičina odvjetnika i haaškog suca Kevina Parkera kojim je organizatora egzekucije amnestirao za zločin u zapravo je isto obrazloženjima kraljičina lorda Carringtona koji je ujesen 1991., u vrijeme činjenja tih zločina, tumačio da ne smije oštrom retorikom naljutiti Miloševića i vodstvo JNA – jer onda bi mogli odbiti potpisati 151. prekid vatre. Službeni London je, dakle, ondje gdje je bio i ujesen 1991. A Zagreb? Gdje je službeni Zagreb 16 godina poslije?

Službeni Zagreb kao da tek sad uči haaško pismo. Ali što više čita i piše, to više otkriva što je sve u proteklih desetak godina propustio učiniti i koliko je svojim propustima i sâm sudionik u tom sudskom zločinu nad žrtvama. Zgražajući se nad presudom i čudeći se da optužnica obuhvaća samo zločin na Ovčari, predsjednik Sabora Vladimir Šeks otkriva da nitko u državi nije po službenoj dužnosti čak ni čitao optužnice i pratio njihove izmjene. I, dakako, nitko nije učinio ništa da se optužnica za Ovčaru proširi na etničko čišćenje cijeloga grada.

Pet godina Šljivančaninu neskriveno je i neporecivo izrugivanje vukovarskim žrtvama i hrvatskoj politici. Premijer Sanader je odmah otpisao pismo glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu i pohitao će pred Opću skupštinu na raspravu o Haaškom sudu. A što ima Ban Ki-moon s prvostupanjskom presudom? I što će premijer na raspravi na kojoj drijemaju drugi tajnici diplomatskih misija? Pokazat će uoči izbora hrvatskoj javnosti da on sada nešto radi. Tako zapravo ponovno pokazuje što je sve propustio učiniti i on i prijašnje vladajuće garniture. S kojom će argumentacijom ići u New York? Hrvatska država nikad nije dala napraviti nikakav elaborat, studiju, separat, što god, o nedosljednosti kriterija Haaškog suda niti je s njegovim nedosljednostima upoznala najbliže političke saveznike. A kako i bi kad se, lijepo smo vidjeli, najviši državni vrh uopće nije zanimalo čak ni za sadržaj optužnica.

Predsjednik je već bio kod Ban Ki-moona. I vratio se od njega. Hrvatska je diplomacija sada lutnita na nekog portugalskog veleposlanika koji ponavlja već tradicionalnu floskulu Europske komisije da Hrvatska mora poboljšati svoju suradnju s Haaškim sudom. Pa upravo je hrvatska diplomacija, odnosno vladajuća struktura koja joj daje instrukcije, za služna za to da se odnos Hrvatske i Haaškog suda sveo na floskulu – treba poboljšati suradnju. Ministarski kandidat SDP-a dr. Ivo Josipović, dugogodišnji savjetnik hrvatskih vlada za suradnju sa Sudom i zagovornik teze ‘pustimo tužiteljicu da završi posao do kraja, a zatim ćemo misliti i kritizirati’, ne oglašava se sada kad su ti savjeti ostvareni. Premijer najavljuje da je hrvatski prioritet utvrditi povijesnu istinu i da nam neće neka tri suca pisati povijest. Što su to učinili da potaknu utvrđivanje istine, koja neće biti namijenjena samo domaćoj predizbornoj uporabi? Jesu li osmislili takav projekt? Jesu li možda poduprli one koji su to činili usprkos nehaju službenoga Zagreba? Francuska spisateljica židovskog podrijetla Louise Lambrichs napisala je i u Francuskoj objavila sjajnu knjigu ‘Vukovar više nećemo vidjeti’ koja je zapravo ključ za razumijevanje velikosrpske ideologije i ponavljanje zločina. Knjiga je mjesečna stajala u Hrvatskoj sveučilišnoj nakladi, dakle kod državnog izdavača, čekajući potporu za prijevod i tisak. Bez uspjeha. Čekalo se, navodno, zeleno svjetlo premijera Sanadera.

Dok hrvatske vlasti otkrivaju sadržaj optužnica – glavno je pitanje Haaškog suda što će biti s arhivom. Hrvatske su vlasti dale izniman doprinos bogatstvu tog arhiva surađujući čak iznad očekivanja Carle del Ponte. Srpski lobiji su vrlo aktivni u osiguravanju uloge u budućem raspolaganju njime. A mi ćemo pisati povijest?