Ljudi će se dijeliti na one koji su spremni obrazovanje prihvatiti kao proces koji nikad ne prestaje i na one koji na to nisu spremni.
Uvijek će biti više onoga što ne znate nego onoga što znate, rekao je jednom netko mudar, a danas tu izreku već možemo smatrati narodnim poučkom i to vrlo istinitim. Ako tome dodamo da se izreka može primijeniti čak i na one koji sve svoje slobodno vrijeme odluče posvetiti učenju, razmišljanje o ‘cjeloživotnom obrazovanju’, upisivanju poslijediplomskog studija ili kakva tečaja, a možda i treningu postaje pomalo zamorno, a cilj takve ideje pomalo maglovit.
Osim toga, farmaceutska industrija nikako da nas obrađuje nekom pilulom koja bi nam omogućila preokrenuti statistiku i dokazati da ljudska bića mogu iz pročitanih knjiga i naučenih lekcija više toga zapamtit nego što zaborave. Tužna je istina da zaborav uvijek pobjeđuje pamćenje. Zaboravljamo i lekcije naučene vlastitim iskustvom, a kamoli one pročitane u knjigama ili odslušane na predavanjima.
Nekad je fakultetska diploma predstavljala visoki stupanj obrazovanja i podrazumijevala da je njezin vlasnik intelektualac, čovjek od znanja, za razliku od onih sa srednjom školom, koji nisu tako visoko kotirali u društvu onih koji ‘znaju’. Danas se naglašava nešto sasvim drugo. Sve se glasnije ističe da fakulteti ljuđe uče učiti, a ne uljevaju im poput lijekova znanje u glavu. Lijevak ostaje za pretakanje vina. Štoviše, danas će vam kad vas okite titulom doktora znanosti ili doktora struke i kad pomislite da ste dosegnuli obrazovne vrhunce reći da ste tek priljbeni u krug onih od kojih se očekuje da i dalje uče i stvaraju novo znanje koje treba globalno dijeliti.