Koliko je ljudi koje će gradnja pelješkog mosta doista usrećiti u odnosu na broj onih kojima bi preusmjerenje tog novca pomoglo da poboljšaju obrazovanje i zapošljivost u uvjetima velike konkurencije koju nam donosi skori ulazak u EU?
Sve donedavno vjerovao sam i nadao se da su planovi za gradnju pelješkog mosta samo predizborni baloni i da će planiranih 300-tinjak milijuna eura biti spašeno i uloženo u projekte mnogo važnije za budućnost Hrvatske. Nažalost, natječaj je brzinski završen i očita je žurba zainteresiranih da se ugovor potpiše prije izbora i tako odluka o gradnji posve zabetonira.
Treba li uopće Hrvatskoj most preko Pelješca? Je li Hrvatska toliko bogata da preskupim mostom spoji već spojeni poluotok? Može li netko dovoljno objektivan, neovisan i mudar vrnisnuti i reći da u Hrvatskoj ima mnogo pametnijih načina ulaganja mnogo novca, 300 milijuna eura, na dobrobit sadašnjim i budućim naraštajima?
Kad govorimo o zemljama koje su provele uspješne reforme, često se kao primjer navodi Irska. Valja se, međutim, podsjetiti, da se Irska uspjela transformirati iz siromašne u bogatu i prosperitetnu zemlju ne razbacujući novac i gradeći svoju budućnost primarno na jednom ključnom resursu – ljudima, prioritetno ulažući golem novac na reformu školstva i edukaciju svojih građana. Gradnja infrastruktuirnih objekata u Irskoj bila je ostavljena za kraj. Danas su Irci sretan i zadovoljan narod koji živi u zemlji s gotovo punom zaposlenošću.
Ministar Primorac zaslužuje pohvale za golem napor i rezultate rada svog resora, ali oni su još daleko od onoga što Hrvatskoj treba. Hrvatska je Vlada u znanost i obrazovanje 2006. uložila otprilike 9,5 milijardi kuna, ali ako stvari samo malo ogolimo, stvarna ulaganja, bez plaća zaposlenih, na razini su od otprilike 2,5 milijardi kuna (raspršenih na veliki broj korisnika). Možemo, dakle, zaključiti da će cijela godina ulaganja središnje vlasti u znanost i obrazovanje završiti u betonu i željezu pelješkog mosta!
Koliko je ljudi koje će gradnja pelješkog mosta doista usrećiti u odnosu na broj onih kojima bi preusmjerenje tog novca pomoglo da poboljšaju svoje obrazovanje i zapošljivost u uvjetima velike konkurencije koju nam donosi skori ulazak u EU?
Rado se hvalimo da smo jedna od vodom najbogatijih zemalja Europe, a svake godine naši poljoprivrednici na sjeveru, istoku i jugu Hrvatske poput siromašnih afričkih plemena zazivaju kišu i mole Boga na ih poštedi sušnoga ljeta. Ni gradnja sustava natapanja nije jedan od važnijih prioriteta ove zemlje. Koliko bi se uštedjelo na uvozu hrane kad bismo tih 300 milijuna eura usmjerili na intenzivnu gradnju ozbiljnog sustava natapanja!
No izgleda da je ipak mnogo elegantnije, i očito unosnije, svake godine trošiti milijarde kuna na uvoz hrane. Prioritet ove zemlje nije ni zaštita prirodnih izvora, imovine i života građana. Stotine hektara šuma, maslinika, vinograda nestaje svake godine u požarima na našoj obali.
Dvanaest mladih života odnio je plamen na Kornatu zato što je zapovjednik morao donijeti tešku odluku – jedini raspoloživi kanader poslati na Kornat ili u Vodice! Poslao ga je, nažalost, u Vodice.
Krug osumnjičen za odgovornost za kornatsku tragediju zatvara se unutar vatrogasnog sustava. Zar su samo oni odgovorni? Da je zapovjednik imao na raspolaganju jedan kanader više, do tragedije ne bi došlo. Ali nije ga imao! Zašto? Nakon te strašne tragedije predsjednik Sabora Vladimir Šeks izjavio je da se ‘upravo završavaju planovi za kupnju još jednoga kanadera i najma još dva!’ Smiješno i tragično u isto vrijeme! Samo djelićem planiranih peljeških eura spasile bi se stotine hektara maslinika, vinograda, stoljetnih šuma i, naravno, ljudskih života. Nažalost, ova zemlja ima očito važnijih prioriteta i nema novca za nabavu optimalnog broja kanadera, helikoptera, brodova, za gradnju vodovoda, hidranata… koji bi branili ono što bi trebali biti naši najvažniji resursi – ljudski životi i prirodna bogatstva. Samo vrijednost spašene imovine (o ljudskim životima da i ne govorimo) donijela bi zasigurno brzi ‘povrat na uloženo’ u dodatna sredstva za zaštitu od požara, a pelješki će most zauvijek ostati neisplativa investicija. No ako umjesto ekonomske i emotivne perspektive gradnju pelješkog mosta pogledamo i iz političke, teško je ponovno naći razumno opravdanje i uvjerljive argumente u prilog gradnji.