U Hrvatskoj je registrirano 486 stečajnih sudaca

Prema Uputama, nedopustivo je angažirati skupe odvjetnike za zastupanje u stečaju, pa se tako gornjom granicom smatra 100.000 kuna za mjesečne odvjetničke troškove. Preporučuje se stoga unaprijed dogovoreni paušalni iznos, koji pak nije ograničen. S obzirom na to da stečajevi često traju godinama, i paušalni iznosi mogu biti znatan trošak.

Potkraj kolovoza predsjednik Visokoga trgovačkog suda donio je posebne upute namijenjene stečajnim sucima trgovačkih sudova. Upute su dosta opsežne, riječ je o punih devet stranica teksta i teško se oteti utisku da samo njihovo postojanje znači i ocjenu da stečajni suci jako loše rade. To je možda i točno, ali bi bio daleko bolje da takvu ocjenu da neko stručno tijelo umjesto čelnika tog suda. Također, premda bi se trebale odnositi samo na sudsku upravu, dojam je da se odnose i na stečajne upravitelje, makar se to iz naslova ne vidi. Premda je dvojbeno mogu li se njima regulirati područja izvan sudske uprave, nema sumnje da su donesene s dobrom namjerom i uvelike pokušavaju napraviti reda u već poslovičnom ‘neredu’ stečaja.

Tako Upute primjerice određuju kao obvezno organiziranje redovnih sastanaka stečajnih odjela, vođenje zapisnika i njihovu dostavu Visokom trgovačkom sudu, održavanje seminara, radionica i sličnog sa stečajnim upraviteljima s područja mjesne nadležnosti tog suda, najmanje jedan dan u tjednu za pristup stečajnih upravitelja.

Na web stranici Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske moguće je pročitati niz korisnih podataka o sudu, o sucima, stručnim radovima, savjetovanjima i upućenim podacima. Tu se nalazi i potpun popis svih stečajnih upravitelja u Hrvatskoj, njih 486. No, već i površni uvid u listu upravitelja pokazuje da ne postoje unificirani podaci ili obrasci koji bi sadržavali sve potrebne podatke, pa tako za neke stečajne upravitelje nije unesen ni broj telefona, a graniči s nevjerovatnim da ga nemaju. Za neke nema podatka da su vodili određene stečajeve, ali ni da nisu vodili nijedan stečaj, za neke je naveden popis stečajeva koje su vodili, ali uz dodatak ‘i određeni broj manje važnih stečajeva’, termin koji zakon ne pozna, kod nekih postoji opsežan životopis, kod drugih samo šturi podaci.

Bilo bi logično da uz ime svakoga stečajnog upravitelja postoje podaci kao što je e-mail adresa, telefon za kontakt, stručna sprema, radno iskustvo, što se događalo u stečajevima koji su završeni, postojanje ili nepostojanje stručnog tima kao potpore koja je na raspolaganju itd.

No, Uputama se također određuje da stečajni suci ne smiju svojim rješenjima (suglasnostima, odobrenjima i sličnim) zadirati u ovlasti koje su isključivo u rukama stečajnih upravitelja i na taj način preuzimati odgovornost za njihove postupke, obvezuju suce da rješenja o naknadi i nagradi dostavljaju određenim subjektima te zabranjuju da stečajni dužnik daje pozajmice trećima, što je nezakonito. Time se već zadire u ovlasti sudaca, odnosno sumnja u njihovo tumačenje zakona. Upute sadrže i točku pod naslovom Najvažniji zakonski rokovi koje su stečajni suci dužni poštovati. Tu je u 13 poddijelova vrlo temeljito naveden niz rokova i sadržajno je to sigurno korisno. No, stečajni će suci rokovnik iz Uputa zacijelo shvatiti kao prigovor da ne vladaju suverenom svojom materijom, što je kao generaliziranje ipak teško prihvatiti.

Kuloarski se već dugo priča o pogodovanim odvjetnicima koji u dogovoru sa stečajnim upraviteljima i/su sucima zastupaju poduzeća u stečaju i naplaćuju ogromne iznose. U Uputama se navodi da je nedopustivo angažirati odvjetnike za zastupanje, posebno u slučaju većeg obima njihove tarife, te se preporučuje unaprijed dogovoreni paušalni iznos naknade.

Poznato je, međutim, da stečajevi često traju godinama i paušalni iznosi, ako im nije propisano posebno ograničenje, mogu značiti mnogo veći trošak i problem od mjesečnih 100.000 kn, jer odvjetnički trošak u slučaju uspjeha u postupku snosi druga strana.

Pritom, upućuje se na spominjanje stečajnih upravitelja koji istodobno vode ogroman broj stečaja, a nije se ni pokušalo provjeriti modele kao što je prikupljanje ponuda onih koji se jave kao potencijalni stečajni upravitelji.

U izradu Uputa je očito uložen veliki trud i one su u velikoj mjeri sadržajno prihvatljive i pozitivne. Velika je šteta što ono što Upute sadrže nije, osim onog što je baš sudska uprava, dano u drugom obliku, a da iza sadržaja stoji primjerice sjedinica sudaca Visokoga trgovačkog suda. Treba reći da Upute ne mogu same po sebi promijeniti položaj ni stečajnih sudaca ni stečajnih upravitelja nego struka, uključujući tu posebno suce Visokoga trgovačkog suda i njihovog čelnika. Oni moraju uložiti stručni napor i putem Ministarstva pravosuđa artikulirati novelu Stečajnog zakona s potpuno jasnim i argumentiranim prijedlozima za promjenu stanja.