Konkurenti

Svaka je mala princeza barem jednom u životu maštala o tome kako uz bljesak fotoaparata, besprijekorno odjevena, samo-uvjereno gazi modnom pistom, dok okupljena rulja nijema od prizora prati njezine skladne pokrete. Ako joj je priroda naklonjena, ta će mala djevojčica odrasti u dugonogu ljepotici i jednog dana poželjeti pokucati na vrata neke od modnih agencija u nadi da će je lansirati na modno nebo. Ako je, pak, rođena u nekom kutku Lijepe naše, pronaći će desetak adresa na kojima se nalaze ljudi koji sebe nazivaju modnim agentima. I tada nastaje problem.

Koja je od tih agencija najzaposlenija najlakše je otkriti uvidom u njihove poslovne knjige. No poduzetnici, neskloni otkrivanju svojih poslovnih rezultata, radije nude druge kriterije na osnovi kojih ih je moguće pozicionirati na tržištu. Među ostalim, neku će na tron biti lako postaviti istražiti li se kojim agencijama pripadaju lijepe djevojke koje se najčešće vidaju na naslovnicama tiskovina ili modnim pistama. No, mjeri li se snaga isključivo snagom njihovih manekenki, vlasnici agencija neće oklijevati da se ne potuže. Zato će radi otkrivanja vodećih agencija trebati pobliže opisati način na koji nastupaju na tržištu. Naime, iako u osnovi obavljaju istu djelatnost, vlasnici su agencija odabrali sasvim drugačiji pristup, a svaki ima svoje lučonoše. Tako je u plasmanu djevojaka ponajviše na strana tržišta s 190 tisuća eura najuspješnija agencija Midikenn, koju je 1991. godine utemeljila obitelj Bangoura.

Uz Midikennove modele poput Ljupke Gojić ili Mateje Penave, koje krase naslovnice stranih modnih časopisa, svi se rado sjećaju Korine Longin, koju je u zvijezde lansirala Zadranka Ana Gojanović, koja poput Bangoure svoje djevojke najradije vidi na naslovnicama renomiranih modnih časopisa ili odjevene u odjeću svjetski poznatih dizajnera. Sličnu poslovnu filozofiju ima i vlasnica Talia Modela, dok je rad na domaćem tržištu u fokusu agencija Suzy Models i Sandra Agency. Te su dvije agencije odabrale rad na domaćem tržištu, na kojem osim posredništva obavljaju i druge, nazovimo ih srodne, poslove. Tako se Sandra Vranješ, vlasnica agencije Sandra Agency, bavi marketingom i organizacijom evenata, dok Suzy Josipović Redžepagić osim vlastitih evenata poput Wella Fashion Weeka kroji i događanja domaćim poduzetnicima, što ju je postavilo na tron najuspješnijih domaćih agencija s prihodom od 300 tisuća eura za 2006. godinu.

Zbog razlika u pozicioniranju na tržištu vlasnici će agencija tražiti različite profile djevojaka: Danas se mnogim zanimanjima u Hrvatskoj, u manekenki stavlja etiketa manekenstva. Manekenke nisu hostese ili starlete. Djevojka koja se skine za Playboy ne može nikako biti manekenka – kazala je Tihana Harapin Zalepugin.

Pedesetak stalnih djevojaka Harapin Zalepugin želi vidjeti na pistama, naslovnicama ili modnim editorijalima, a vrlo rijetko će pristati na to da obavljaju poslove hostese. Moja će djevojka biti hostesa tek ako se uvjerim da je sve na primjerenoj razini – tvrdi nekadašnja manekenka Harapin Zalepugin, koja drži da još uvijek na domaćem tržištu ne postoji dovoljna potražnja za manekenkama, zbog čega je dobar plasman na stranom tržištu ono što priželjkuje svojim djevojkama. Upravo je to bio jedan od motiva za kupnju licencije na Fordov izbor Supermodela.

No, lijepe djevojke, pogotovo one koje mogu zadovoljiti visoke kriterije svjetskoga modnog biznisa, ne pronalaze se svaki dan, stoga ne čudi da domaći agenti ponekad zgriješe tako da konkurenciji ‘preotmu’ djevojke. Kako kaže Harapin Zalepugin, poznati su joj slučajevi ‘preotimanja’, ali je sigurna da će u tom slučaju djevojku ili agenciju pratiti ona dobra stara izreka ‘oteto-prokleti’. Za razliku od konkurenata iz drugih sektora koji mogu poboljšati svoju tržišnu poziciju zapošljavanjem dobrih menadžera ili ulaganjima u tehnologiju i kvalitetu svojih proizvoda, modna agencija mora znati ‘nanjušiti’ djevojku s potencijalom prije nego to učini konkurencija, a onda uložiti dodatne napore da je zadrži u svojim redovima.

U ovom biznisu treba biti i psiholog i poduzetnik. Moje manekenke točno znaju što mogu očekivati i što ja mogu ponuditi. To je važno jer manekenstvo, posebno na domaćem tržištu, ne može biti životno opredjeljenje i djevojka mora biti jasno kolike rezultate mogu postići. Kad je riječ o skautiranju, nemam razrađenu strategiju, a dosad su mi se najbolje djevojke naprosto dogodile – tvrdi Harapin Zalepugin, koja sama obučava djevojke i ugovara poslove te čvrstim argumentima brani svoj stav o nezaposljavanju suradnika.

Želim stajati apsolutno iza svoje agencije – objasnila je vlasnica Talia Modela koja, iako nije htjela otkriti prihode, svoju agenciju svrstava uz bok Midikennu i Ani Gojanović.

Na pitanje koji je raspored snaga modnih agencija u Hrvata, Suzy Josipović Redžepagić znakovito odgovara da je lako saznati tko koliko radi te nastavlja da njenu, brojem domaćih angažmana, prati agencija Sandre Vranješ. Teško je uspoređivati rad agencije Suzy Models s Midikennom, Anom Gojanović ili Talia Modelom. Prije svega, razlikujemo se u pristupu modnom biznisu. Usporedočeni smo na domaćem tržištu, na koje smo plaširali neka od vodećih imena hrvatskog manekenstva. S druge strane, naša je strategija rad s punoljetnim djevojkama koje same donose odluke i kojima manekenstvo nije životno opredjeljenje, već hobi ili dodatni izvor zarade, a vani se traže uglavnom vrlo mlade djevojke – objašnjava Josipović Redžepagić, koja za razliku od svojih suparnika s manekenkama ne potpisuje ugovore, već poslove dogovara po projektu. Taj je način poslovanja Josipović Redžepagić opravdala veličinom tržišta. Nedvojbeno je da potražnja na domaćem tržištu zaostaje za razvijenima, zbog čega je apsurdno, drži Josipović Redžepagić, djevojke vezati ugovorom.

Svaki ugovor ima dvije strane. Kao što se djevojka obvezuje da će raditi posredstvom jedne agencije, tako se i agencija obvezuje osigurati joj određenu zaradu. Ne možete manekenku vezati i onda joj ne ponuditi ništa. Zbog slabo razvijenog tržišta fleksibilnost agencija je ključna u jačanju pozicije – objašnjava Josipović Redžepagić i nastavlja da joj činjenica da su tako ‘njezine’ manekenke nadohvat ruke konkurenciji ne predstavlja nikakvu opasnost, jer, tvrdi, češće manekenke dolaze k njoj nego što ih drugi otimaju.

Najviše prihoda u blagajnu agencije se slijeva od organizacije evenata, prije svega Wella Fashion Weeka, koji je vlasnica zaštitila na području regije, a zatim i događanja za klijente iz poslovnog sektora poput Jadranovog osiguranja ili Zagrebačke banke. Osim toga, svakog ljeta ispljavava Brod ljepote, na kojem manekenke ugošćuju lica s estrade i priređuju zabave duž obale.

Ponudu smo skrojili prema potrebama klijenata – govori Josipović Redžepagić i dodaje da su, osim za manekenstvo, njezine djevojke obućene i za hostese, na koje se ponekad baca krivo svjetlo. Kako kaže, neki će reći da se tim poslom ne žele baviti, ali je prava istina da njih nitko za te poslove ne angažira.

Vlasnica agencije Suzy pokrenula je modnu školu koju su pohađale sve djevojke koje za nju rade. Osnovni cilj vlasnice je da, osim postulata bontona, držanja, hodanja po pisti ili poziranja, djevojke nauči što sve stoji iza posredničkog ugovora, kako se naplaćuju i obračunavaju agencijeske provizije ili autorska prava.

Kad sve zna, djevojka će se znati postaviti – odlučno će Josipović Redžepagić, koja sličan pristup modnom biznisu dijeli s vlasnicom agencije Sandra Agency, bivšom manekenkom Sandrom Vranješ. Točnije, ta je modna agencija filijala Conor komunikacija, tvrtke specijalizirane za organizaciju svih vrsta evenata te pružanje usluga PR-a. Pođe li se od kriterija pojavnosti djevojaka u domaćim medijima, ne čudi što se Vranješ smjestila među vodećim agencijama. Naime, u portfoliju ima mnogo takozvanih celebrity modela poput Renate Sopek ili Mirne Maras, koje su kod nje kovale manekenki zanat. Prema njezinim riječima, djevojke su kod nje došle kao anonimke i ona je nastojala od njih stvoriti prepoznatljiva hrvatska lica.

Ni Vranješ, ponajviše zbog osobnih uvjerenja, ne inzistira na stranom tržištu, već se rezultati poslovanja naslanjaju na domaću potražnju. Iz moje perspektive rad na stranom tržištu je dosta zahtjevan i ja sam na domaćem tržištu definitivno sigurna. Vidjela sam dosta tijekom svoje manekenke karijere i naprosto imam dovoljno posla na domaćem terenu – kaže Vranješ i dodaje da najviše voli raditi s djevojkama koje rade za novac, a ne zato da bi postale zvijezde. Iako se unazad nekoliko godina počeo uvoditi red u modni biznis, Sandra Vranješ se u skoroj budućnosti planira u većoj mjeri posvetiti marketinškoj djelatnosti matične tvrtke Conor komunikacija.

Prije nekoliko godina nekolica se modnih agencija okupila pod udrugom kako bi načelno određile smjernice razvoja tržišta. Kako kaže Vranješ, iako u druga nije bila dugog vijeka, tih nekoliko sastanaka rezultiralo je dogovorima u vezi agencijskih provizija, koje se danas uglavnom kreću na razini oko 20 posto, te su se vlasnici agencija uspjeli dogovoriti kome koja djevojka pripada. Premda su te odluke donekle stabilizirale tržište, Sandra Vranješ bi se ipak više posvetila marketinškom biznisu, koji je, kaže, njezina prva ljubav.

Naravno, to ne znači da ću se povući iz mode, jer su marketing i moda jako povezani. Primjerice, rastom broja marketinških kampanja raste i potražnja za modelima. Isto tako se i poduzetnicima isplati pozvati celebrity na svoje evenete jer su tako sigurni da će dobiti dobru reklamu u medijima. No, moda je zahtjevnijsi posao, jer čovjek treba biti psiholog i poduzetnik, treba biti spreman da će se ponekad susresti sa sujetom ili podmetanjima. Smanjivši da bi stvari bile mnogo bolje kad bi se svi bavili svojim poslom, a ne razmišljali o tome što radi konkurencija – tvrdi Vranješ i nastavlja da su aktivnosti globalnog marketinga (zakupa medija, PR i lansiranja proizvoda) koje obavlja za klijente kao što je Replay i Women Secret mjerljivije i vrlo je jednostavno utvrditi obavlja li se posao dobro ili ne.

I na kraju, izgleda da svaka agencija vjeruje da je najbolja u poslu koji obavlja, što, s obzirom na razlike u pristupu poslu, nije nevjerojatno.