Home / Financije / Nakon izbora zadnji je trenutak za promjenu tečajne politike

Nakon izbora zadnji je trenutak za promjenu tečajne politike

Hrvatske izvoznike godinama ismijavaju kad se žale na jaku kunu. A što kad istu priču zbog jakog eura ponavljaju velike EU tvrtke?

Tko se dionica laća, do izbora će mu se o glavu razbijati. Tako bi se mogao sažeti razvoj događaja u vezi s cijenom dionica T-HT-a prvih dana nakon što ih je Sanaderova Vlada, kao dio predizbornih darova bi-račima, prepustila na burzu. A cijena se spustila s početnih više od 400 na tek 370 kuna po dionici. Premda i to osigurava pristojnu zaradu, sigurno će mnogi, koji su očekivali bar 100-postotnu zaradu u kratko vrijeme, ostati nezadovoljni.

Premijeru Sanaderu sada preostaje muka traženja načina kako upravljati tržištem i na umjetan način uoči izbora, bar na kratko, dignuti cijenu dionice T-HT-a kako bi izbjegao sramotu da je ošteto pro-račun za nekoliko milijardi kuna, a na kraju će možda kao nagradu dobiti tek pet ili 10 tisuća glasova više. A možda ni toliko.

Na priču o T-HT-u zato više nema smisla trošiti prostor u kolumni. Projekt koji je od početka bio kombinacija ‘potkupljivanja’ dijela glasača zaradom na inicijalnoj javnoj ponudi i još većeg potkupljivanja nezasitne umirovljeničke stranke, već pokazuje svoju štetnost, ali nažalost, nije to jedini promašaj o ko-jemu bi trebalo voditi računa.

Daleko je opasnije što se u Hrvatskoj, pogotovo u ovo predizborno vrijeme, sustavno bježi od nastavka povećavanja šteta što ih uzrokuje zacementiranja kuna. U strahu od gnjeva birača i HDZ i SDP su-glasni su da je slabljenje tečaja kune štetno za Hrvatsku. A upravo aktualni svjetski događaji pokazuju koliko su u razvijenim tržišnim ekonomijama i te kako osjetljivi na promjene tečaja vlastite u odnosu na konkurentske nacionalne valute.

Lobi za čvrstu kunu, u kojem su osim uplašenih političara i ekonomista za koje bi se moglo reći da pripadaju ‘ne uzmiravaju, pusti nek’ ide’ ekonomskoj školi, vjerojatno s gnušanjem ovih dana prati kritike u Financial Timesu što ih udruge poslodavaca iz više europskih zemalja upućuju Europskoj središnjoj banci i svojim vladama zbog činjenice da nema adekvatnog odgo-vora na slabljenje dolara i jačanje eura.

Kad se netko u Hrvatskoj usudi primijetiti da jaka kuna šteti izvoznicima, odmah dobije ‘po glavi’ tvrdnjama da nema dokazane veze da jaka kuna potiče uvoz i ne dopušta maksimizaciju izvoza. Ako smo mi u Hrvatskoj neznalice, što reći sada kad iste argumente iznose i iz najuglednijih europskih kompanija?

Supereuro je ojačao na rekordnu vrijednost, pa je sada za jedan euro potrebno izdvojiti oko 1,4 dolara. Ernest-Antoine Seillière, predsjednik paneuropske udruge poslodavaca, upozorio je koliko je prejak euro bolan za kompanije iz EU. Iz Francuske tako-der stižu upozorenja da tamošnji izvoznici imaju manje izglede za uspjeh na svjetskim tržištima u odnosu na američke konkurente, kojima slab dolar jača konkurentnost.

U Hrvatskoj se amaterima proglasa vaju oni koji tvrde da bi slabija kuna pomogla hrvatskim izvoznici. A na najsofisticiranjem tržištu kapitala, u SAD-u, upravo zbog oslabljenog dolara najviše rastu cijene dionica tvrtki koje imaju velik izvozni udjel. Osam od deset dionica s najboljim performansama u posljednje vrijeme pripada multinacionalkama koje rade na stranim tržištima (P&G, Hewlett-Packard, McDonald’s, Johnson&Johnson…).

Naravno, na to će zagovornici nediranja u osinjak tečaja kune odgovoriti da se u Hrvatskoj ne može pokrenuti proces slabljenja kune jer Središnja banka jedva uspijeva spriječiti njeno daljnje jačanje. Tvrđit će da tečaj određuje tržište i da se tu ništa ne može.

Prema običaju – u krivu su. Prvo, što je to tržišni tečaj kune? Ako Vlada iz političkih razloga odluči graditi most do Pelješca i to poveća ponudu eura na hrvatskom tržištu, jer je (in)direktno uzet inozemni kredit – gdje je tu tržište? Ako Vlada može utjecati na veću potražnju za kunama, može i na smanjenje. Npr. odredbom da se porezi plaćaju u eurima. Na to će odvjetnici jake kune reći da se to ne može jer ne dopušta EU. A pitanje je kako to onda Crna Gora može raditi isključivo s eurom. Iz EU joj upravo dijele packe zbog toga, ali ništa više. Sve se smije, samo ako ima odlučnosti i odgovornosti prema dugoročnom zdravlju nacionalne ekonomije. Nakon izbora 25. studenoga, možda je i za-dnja prilika za to.