Sektori budućnosti

Ivica Todorić sigurno nije odabrao Gorana Pajnića tek tako. U protekle dvije godine, naime, otkako je Todorić Pajniću postao poslodavac, njih dvojica često su bila u prilici dijeliti svoje vizije, razvijati strategiju i odabirati taktike razvoja Belja. Znači da su se za to vrijeme dobro upoznali i dobro međusobno usuglasili.

‘Odrudario’ pola Hrvatske

Kao donedavni direktor tvrtke Belje Kooperacije Pajnić je bio zadužen za vjerojatno najosjetljiviji dio projekta revitalizacije tvrtke i stoga se ubraja u kadar u tvrtki s kojim se Agrokorov vlasnik najviše i najduže susreto.

U trenutku kad je Agrokor preuzeo Belje, kooperacija nekadašnjega poljoprivrednoga giganta već je zapravo bila mrtva, jer je to najosjetljiviji dio kad je riječ o plaćanju. Sektor kooperacije dugo se uništavalo i degradiralo u vrijeme privatizacije, ali pokazalo se da je kombinacija znanja i tehnologije te suradnja s kooperantima i selom oživjela Baranju.

Iako je javna šala bila da je Todorić preplatio Belje kupivši ga za jednu kunu, u posljednje dvije godine izgubila je natala konkurentska i profitabilna tvrtka koja je prošle godine ostvarila 794 milijuna kuna prihoda i 12 milijuna kuna dobiti.

Pajnićev je zadatak nakon dolaska u Belje bio upravo da nanovo organizira kooperante. Kao što priča, na tom je zadatku doslovno upoznao pola Hrvatske. Mreža kooperanata koju je stvorio u dvije godine proteže se od Donjeg Miholjca do Ozlja i Ogulina. Sklopio je 400-tinjak kooperantskih ugovora, od čega polovinu za mljeko, i priskrbio Belju ratarsku proizvodnju kod kooperanata na 30 tisuća hektara. Govoreći o tome, Pajnić sâm zaključuje da je po prirodi ‘operativac na terenu’.

Prvi dojam kolega iz drugih tvrtki u Agrokoru s kojima blisko surađuje jest da je Pajnić simpatičan, pristojan i drag mladi biznismen koji ‘zdravo misli’. Kolege smatraju da ne bi trebao imati mnogo problema na svojoj novoj funkciji, pogotovo zato što iza njega stoji koncern s meritornim ljudima, u kojemu je timski rad na prvome mjestu. Oni koji su s njim radili na stočarskim poslovima, smatraju da je i tvrtki i farmerima podignuo količinu, kvalitetu i konkurentnost proizvoda. Bio je uspješan u komunikaciji i pregovorima s farmerima, dozvoro je s njima uvjete i tovove, što je, slažu se ljudi iz struke, rudarski posao.

Izlazak iz protokola banke

Nakon nekoliko godina provedenih u Zagrebačkoj banci, u kojoj je radio na širenju i razvoju kanala distribucije ili, kraće rečeno, poslovica, prvi ozbiljan položaj Pajniću se otvorio prije četiri godine ulaskom u Nexe grupu na poziv ujaka Ivana Škorića, koji je u to vrijeme bio desna ruka predsjednika Uprave Ivana Ergovića. Iako je to značilo preseljenje tek oformljene obitelji iz Zagreba u Našice (odakle danas svakodnevno prevljuje 35 kilometara do Belja), čini se da mu to nije teško palo. U Našicecementu je, naime, dobio položaj koji mu je omogućio maksimalnu slobodu i fleksibilnost, za razliku od banke, u kojoj se lagano gušio pod teretom različitih propisanih protokola u koje se morao uklopiti.

Ozbiljan do neprepoznatljivosti

Pajnić nije bio jedini mladi menadžer u Nexe grupi. Ergović je osim njega zaposlio još pet mladih suradnika koje je doveo iz studentskih klupa i dao im priliku da se dokažu na menadžerskim funkcijama druge po proizvodnji cementare u Hrvatskoj. No Pajnić je nekako odskočio kao mladi lav čiji se stil nije temeljio na agresivnosti. Potkovan financijskim znanjem, prema mišljenju suradnika ima i organizacijskih i upravljačkih sposobnosti. Njegovi sadašnji suradnici smatraju ga vrhunskim profesionalcem u svakom pogledu i na njega u Agrokoru gledaju kao na pravo menadžersko osvježenje.

Godinu dana nakon što je u Srbiji proveo kao direktor Slavonije IGM-a, gdje se upoznao s cementnim biznisom i srpskim tržištem, Pajnić je na poziciji predsjednika Uprave Našicecementa pokazao da nije samo dobar operativac na terenu nego i da posjeduje iznimne upravljačke sposobnosti. Profesionalac koji prepoznaje i primjenjuje načelo zlatne sredine – niti je pregledan niti pretih, nego svoj temperament prilagodava situaciji.

Pajnić sa svojom malom obitelju, suprugom i 20-mjesečnim sinom Matijom, živi u Našicama, u kojima je nakon dvogodišnjeg boravka u Zagrebu ponovno otkrio čari manjega grada: ‘Primjerice, kad idete do bankomata, automobilom stanete ispred njega.’ U slobodno vrijeme zaigra nogomet s prijateljima, a smatra se i velikim navijačem Dinama. Iako je oduševljen time što je Dinamo uspio pobijediti Ajax i plasirati se u Ligu Ufe, ne namjerava dolaziti na Dinamove utakmice. Na maksimirski stadion, ‘na istok, gdje se navija’, dolazi samo kad igra hrvatska reprezentacija.

Njegovi vršnjaci iz Našica koji ga poznaju iz školskih dana kažu da je u školi uvijek bio odličan, ali daleko od klasičnoga ‘strebera’. Po- hadao je matematičku gimnaziju, ali je istodobno nalazio vremena za izlaske s prijateljima. Iako ne sumnjaju u njegove sposobnosti, sumještani se slažu da bi mu profesionalni put bio mnogo trnovitiji da u obitelji nije imao nekoga tko će ga pogurati. Šećući Našicama, Pajnića se može vidjeti spontanog i otvorenog, ali i ožbiljnog do neprepoznatljivosti, kad odaje dojam osobe čvrste ruke.

Objekti Belja danas se nalaze na području cijele Baranju. Više od 20 tisuća hektara obrađivih površina, brojne farme i industrijska proizvodnja kao i 2.000 zaposlenika dovoljni su pokazatelji veličine i snage poduzeća.

Agrokorov sustav još će neko vrijeme biti dovoljno velik da i dalje guta sve što se u Belju proizvode iako je Pajnić svjestan da će jednom doći dan kad će planirane investicije u Belje rezultirati i viškovima koje će se morati plasirati na tržište izvan Agrokora. Do tada je upravo na Pajniću da razradi velike ideje o plasmanu finalnih proizvoda pod brendom Belje.

S koliko će uspjeha Pajnić razvijati brend Belje, ovisi u prvom redu o tome hoće li uspjeti sastaviti dobru ekipu oko sebe. Kao što sâm kaže, primarno ga ne zanimaju ni trgovina ni financije, nego proizvodnja.

‘Volim proizvodnju, volim kad vidim da sam nešto konkretno napravio’, reći će Pajnić. No ruku na srce, brend se razvija izvan proizvodnih pogona i za to mu trebaju ljudi kojima su i trgovina i financije i marketing draži od proizvodnje.

U startu su svi dobri

U početku oko ureda direktora u Belju, kaže Pajnić, neće biti nikakvih većih kadrovskih promjena. Startat će s pozicije da su svi ljudi koje ondje zatekne dobri i tek će poslije provoditi selekciju. Ionako mu je najvažnije dati doprinos tomu da ljudi u istočnoj Slavoniji prepoznaju Belje kao tvrtku u kojoj žele raditi.

Pajnić je u Belju pronašao nešto što mu se veoma svidjelo – ponajprije vlasnika s kojim se može razgovarati i planirati, a koji nije ni s čim ograničen pri odlučivanju. Primjerice, nedavne političke turbulencije u Osijeku u Belju nisu ni primijećene, što je iznimka za to područje. Nadalje, u Belju je shvatio vrijednost Agrokorova sustava koji stoji iza njega. Vrijednost tog sustava ponajprije je u tome da može progutati doslovno sve što Belje može proizvesti, a da se ni na jednome mjestu i ni u jednom trenutku ne pojavi ni najmanji problem s distribucijom, marketingom, naplatom i sličnim ‘sitnicama’, što ovih dana Pajnića lišava svakog straha i svake brige od eventualnog neuspjeha na čelnome mjestu najveće poljoprivredne tvrtke u Hrvatskoj.