Usluge psihološkog testiranja

Protukandidata Ségolène Royal na posljednjim stranačkim izborima za predsjednika Socijalističke stranke i ministra financija u vladi Lionela Jospina Dominiquea Strauss-Kahna za predsjednika MMF-a predložio je i za njega lobirao njegov politički neprijatelj – predsjednik Nicolas Sarkozy.

Nakon mjeseci konzultacija, lobiranja, političkih i drugih kalkulacija, javnih i tajnih dogovora, napokon je i formalno imenovan novi predsjednik Međunarodnoga monetarnog fonda. Dominique Strauss-Kahn na dužnost će stupiti 1. studenog ove godine. Izvršni odbor MMF-a potvrdio je tako ono što su mnogi smatrali pukom formalnošću nakon što je Strauss-Kahn prethodno već dobio potporu američke Vlade i Europske unije, a činjenica da je odluka jednoglasna, djelomično to i potvrđuje. Njegov protukandidat, inače ruski favorit, nekadašnji guverner Češke narodne banke Josef Tosovski bio je tako posljednjih nekoliko mjeseci samo statist. Na mjestu predsjednika MMF-a Kahn će zamijeniti Španjolca Rodrigo de Rata i ostati najmanje sljedećih pet godina, koliko, naime, traje mandat predsjednika MMF-a. U dobroj praksi imenovanja oko kojih nema spora kad se glavni igrač jedanput dogovore, Kahnovo su imenovanje pozdravili sada već bivši predsjednik De Rato i Zoellick, predsjednik Svjetske banke.

Kahn je na prestižni položaj MMF-ova čelnika isplivao na prijedlog svog, objektivno gledano, političkog protivnika, predsjednika Francuske Nicolasu Sarkozyja. Neki su to protumačili kao vješt politički potez kojim Sarkozy može samo dobiti, nikako izgubiti. Imenovanje, kao što je i ustvrdio, potvrđuje relevantnost Francuske u međunarodnim odnosima, a zabrila li Kahn štogod, to će biti samo pokazatelj nesposobnosti oporbe.

Kahn, protukandidat Segolene Royal na posljednjim stranačkim izborima za predsjednika Socijalističke stranke i ministra financija u vladi Lionela Jospina od 1997. do 1999., bio je spreman za politički zaborav dok ga Sarkozy nement, predsjednički kandidat na izborima 2002. Ondje upoznaje i budućega francuskog premijera Lionela Jospina. Nakon Mitterrandove pobjede na izborima 1981. Kahn odlučuje ostati izvan vlade i posvetiti se radu u Socijalističkoj stranci, koju tada vodi Jospin, te osniva grupu Socijalizam i judaizam. Sljedeće godine dobiva posao u Komisiji za planiranje, a 1986. prvi put zauzima političku funkciju kao zamjenik guvernera departmana Haute-Savoiea, a dvije godine poslije Val-d’Oisea. Uskoro napreduje na mjesto predsjednika parlamentarnog Odbora za financije, u kojem postaje poznat po svadi s tadašnjim ministrom financija Pierreom Bérégovoyom, također članom Socijalističke stranke. Konačno, 1991. na Mitterrandov prijedlog postaje zamjenik ministra za industriju i vanjsku trgovinu u socijaldemokratskoj vladi Édith Cresson, a tu poziciju drži i u vladi Pierrea Bérégovoya do 1993., kad socijalisti gube izbore, i postaje predsjednikom Grupe stručnjaka Socijalističke partije, koju je osnovao Claude Allègre.

Iste godine osniva svoju odvjetničku tvrtku DSK Consultants i radi kao odvjetnik za gospodarstvo. Godinu poslije Raymond Levy, Renaultov direktor, poziva ga u Cercle de l’industrie, francuski industrijski lobi u Bruxellesu, gdje upoznaje milijardera Vincenta Bolloréa i top-menadžera Louisa Alagre. Upravo su ga zbog uključenosti u tu lobističku skupinu žestoko kritizirali antiglobalisti. U lipnju 1995. izabran je za gradonačelnika Sarcellesa i ženi se Anne Sinclair, poznatom televizijskom novinarkom, urednicom političkoga talk showa Sept sur Sept. Njegovim dolaskom na položaj ministra ekonomije i financija prestat će njezin angažman na tom šou zbog mogućeg sukoba interesa, a s druge, pak, strane Kahn predaje svoju gradonačelniku dužnost Françoisu Pupponiju da bi izbjegao dubliranje funkcija. Primjer na kojem bi hrvatski političari mogli ponešto naučiti.

U vladi Lionela Jospina Kahn postaje jedan od najutjecajnijih ministara tadašnje koalicije. Iako u suprotnosti s deklariranim programom Socijalističke stranke, proveo je program opće privatizacije, što je, među ostalim, uključivalo IPO telekoma i deregulaciju istraživačkog i razvojnog sektora. Unatoč sumnjama i kritikama francuska je ekonomija doživjela rast tijekom njegova mandata, povećan je BDP, a smanjeni nezaposlenost i javni dug, stvoreno je oko 300.000 radnih mjesta, što je brojka nedosegnuta još od 1969. To mu je, razumljivo, ojačalo politički ugled i popularnost, čime je donekle zatresao fotelju svog prijatelja, premijera Jospina privlačenjem potpore njegovih pristaša i zauzimanjem čelne pozicije u reformski orijentiranoj grupi Socijalizmu i demokraciji.

Nešto nepopularniji potez bilo mu je protivljenje uvođenju 35-satnog radnog tjedna, mjere koju je predložio Martine Aubry, ministar za socijalnu politiku. Godine 1998. postaje jedan od vodećih kandidata za predsjednika Socijalističke stranke na regionalnim izborima u Parizu, koje je Socijalistička stranka i dobila. No nakon pobjede Kahn odbija napustiti ministarstvo u zamjenu za mjesto predsjednika regionalnog vijeća. Sljedeća godina jedna je od lošijih za njega jer je osumnjičen za korupciju u dva financijska skandala vezana uz Elf i MNEF, fondove za studentsko zdravstveno osiguranje, i prisiljen je dati ostavku na mjesto ministra. Ipak, u studenom 2001. oslobađen je svih optužbi.

Tijekom svog ministarskog mandata Kahn je uspio sniziti PDV na 5,5 posto za poslove renoviranja u gradnji i tako oživio aktivnost, a uz to je i smanjio proračunski deficit pripremivši tako Francusku za ulazak u eurozonu. Na političkom planu bilježi velik uspjeh u sjedinjavanju Jospinove struje sa svojom u projekt Socijalizam i Jackom Langom. Na sastanku stranke 2005. objavljuje svoju kandidaturu za predsjednika stranke na predizborima, ali, kao što je poznato, pobijedila je Segolene Royal. U tom je razdoblju zajedno s Michelom Rocardom osnovao i stranački think-tank Nalijevo u Europi. S nešto neslužbenije strane Kahn je jedan od prvih francuskih političara koji je prepoznao vrijednost blogosfere i objeručke u njoj zapliva, što mu se vratilo visokom posjećenosti njegova bloga.

Na referendumu o europskom ustavu Kahn je agitirao za prihvaćanje, što je osjetno našte-tilo njegovu položaju u stranci kad je prijedlog premoćno odbijen. Posebno je zanimljivo da je uoči posljednjih predsjedničkih izbora u Francuskoj Kahn pozivao na antisarkozijevsku politiku.

Osnovan 1944. u Bretton Woodsu, MMF ima zadatak nadgledati i upravljati tečajevima i platnim bilancima. U tu svrhu nudi tehničku i financijsku pomoć. Ima 185 članica i voli sve što vole mladi – održiv razvoj, monetarnu suradnju, financijsku stabilnost, slobodnu trgovinu, visoku zaposlenost i smanjenje siromaštva. U Izvršnom su odboru 24 člana koji su kompletan presjek svih zemalja članica; on prvi razmatra zahtjev neke zemlje za članstvom u toj organizaciji, nakon čega šalje preporuku Odboru guvernika. Kvota koja se pritom određuje, a na temelju financijskog doprinosa dotične zemlje i njene gospodarske snage, uvjetuje glasačka prava, pristup financijama MMF-a i alokaciju SDR-ova (specijalna prava vučenja). Nezadovoljnih je mnogo, kao i kritika, a MMF ima status ikone neomjerljivih servisa bogatih i razvijenih. Svima je jasno da se pod hitno mora mijenjati misli li opstati u novoj ekonomskoj slici svijeta. Iako ga se kritizira, Kahn je prema mnogima sposoban provesti bar dio nužnih reformi, a njegova politička pozadina govorom tomu u prilog. Hoće li uspjeti, može pokazati samo vrijeme.

Nakon službene objave imenovanja Kahn je požurio pružiti ruku nerazvijenima uz obećanje da će poraditi na jačanju njihova utjecaja u strukturama Fonda i nastaviti s reformama koje je počeo njegov prethodnik prije nego što je iznenadno podnio ostavku na tu dužnost. De Rato je, inače, pokrenuo snažan reformski val koji mnogi smatraju najzbiljnijim od osnutka Fonda 1944. Nakon sastanka sa Sarkozyjem Kahn je izjavio: ‘Ne trebamo manje multilateralizma, nego više. Ne trebamo manje MMF-a, nego više.’

Najvećim problemom novog predsjednika smatra se guranje druge faze prijedloga kojima je cilj omogućiti veći utjecaj tržištima u razvoju i nerazvijenima. Dosad su povećana glasačka prava Kine, Južne Koreje, Meksika i Turske, ali mlje zajedno drže čak 32 posto dionica i opiru se promjenama. Najveći je dioničar, dakako, SAD. No navedeni problemi tek su vrh ledene sante na koju se MMF nasukao posljednjih godina. Naime, nekoć gospodari financijske prognoze svijeta, MMF i Svjetska banka u vremenu naglih i korjenitih promjena u globaliziranom okolišu baš se i ne snalaze najbolje. MMF je tijekom vremena, i ne bez razloga, stekao iznimno loš ugled diktiranjem ekonomske politike zemljama u razvoju kojoj je jedini pravi cilj bilo održavanje pacijenta na životu da bi mogao servisirati bolnički račun. Tijekom Hladnog rata financirao je rado desničarske režime i hunte odane SAD-u i Europi, zapravo često i postavljene na vlast uz njegovu pomoć.

MMF-u se zamjera socijalna neosjetljivost, apatija i neprijateljstvo spram demokracije, ljudskih i radničkih prava. U obranu, pak, neki će reći da MMF i nema konkretne instrumente nametanja određene politike suverenim državama, a da mu to, uostalom, i nije cilj. Ipak, kad ste vlasnik nečijeg kredita, vjerojatno imate i popriličan utjecaj na sveopće ponašanje kreditirane strane. Nadalje, neki ekonomisti tvrde da nužno uvjetovanje pomoći zemljama strukturnim promjenama remeti socijalnu stabilnost pa tako i blokira navedene ciljeve Fonda. Najpopularnije metode su devalvacija tečaja i visoki porezi, odnosno opće ograničavanje potrošnje, što često dovodi u nezavidan položaj zemlje-dobavljače.

Raspod sustava u Argentini, u velikoj mjeri u MMF-ovoj režiji, vjerojatno je i posljednji čavao u lijes takvog Fonda, koji sve više djeluje kao relikt nekog drugog vremena u kojem nisu kao relevantni čimbenici postojali Kina, Indija, Brazil, Rusija i mnoge azijske države, a postaje i realno sve manje potreban u uvjetima pogodnijeg međunarodnog tržišta obveznica, kojim se zemlje u razvoju poput Brazila i istočnoazijskih država sve više služe, i sve popularnijeg ubrzanog vraćanja zajmova koji uskraćuje MMF-u dugoročne prihode.

Uzimajući sve to u obzir, veliko je pitanje hoće li uopće ostati nešto za upravljanje zasad nedokazivim Europljanima.