Od gradnje 1894. godine

Industrijska baština u Hrvatskoj žrtva je slabog nadzora, korumpiranosti lokalne samouprave, nepostojanja neovisnoga stručnog tijela za vrednovanje i zaštitu baštine, površnoga i kratkoročnoga prostornog planiranja, spore primjene zakona…

Urušavanja stambenih i poslovnih objekata koja posljednjih tjedana prate radove na desetak gradilišta u Zagrebu ponovno aktualiziraju pitanje odgovornosti investitora, izvođača, nadležnih gradskih zavoda i nadzornih službi. Devastaciju dijela nekadašnje tvornice trikotaže Nada Dimić, nastalu uslijed gradnje podzemne garaje budućega poslovnog centra u vlasništvu Željka Keruma, valja izdvojiti kao eklatantni primjer zanemarivanja i neodgovornog postupanja prema industrijskoj baštini.

Naime, tvornički kompleks u kojemu je nakon Drugoga svjetskog rata poslovala Nada Dimić izvorno je sa građen 1910. godine za potrebe tvrtke Edmund Moster i Drug, koja je proizvodila grafitne mehaničke olovke prema patentu izumitelja Slavoljuba Penkale. Tvornicu je 1909. projektirao zagrebački arhitektonski studio Höningsberg i Deutsch, a današnji izgled u osnovi je dogradnja i preinaka prema projektu Rudolfa Lubynskog iz 1919. godine. Čak i kad se zanemari činjenica da su proizvodne i pomoćne zgrade djela nekih od najvećih imena hrvatske arhitekture, ostaje neoboriv argument zbog kojega bi taj jedinstveni industrijski kompleks trebalo sačuvati za budućnost. Riječ je, naime, o tvornici koja je, izuzevši njemačko tržište na kojemu je imala vlastitu podružnicu, prva u svijetu serijski izrađivala mehaničku Penkala-olovku – proizvod koji bi trebao postati jednim od prepoznatljivijih hrvatskih brendova. S obzirom na to da je tvornica u Branimirovoj ulici 43 zaštićeni spomenik kulture, lokacijska dozvola nadležnoga gradskog uređa izdana 2005. predviđa rekonstrukciju i prenamjenu ulične te rekonstrukciju, nadogradnju i prenamjenu dvorišne poslovne građevine, a ne njihovo rušenje.

Ne želeći spekulirati o tome jesu li građevinski radovi unutar tvorničkoga kompleksa, koji su doveli do njegova djelomičnog urušavanja, izvedeni planski ili ne, treba se pitati bi li izvođač jednako nehajno i neoprezno postupio da je riječ o, primjerice, gradnji podzemne garaje ispod Zagrebačke katedrale ili zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta. Zasigurno ne, jer bi u tom slučaju zbog pritiska javnosti nadležne institucije spremno reagirale.

Događaj otprije dva tjedna tek je posljednji u nizu oštećenja ili posvemašnje devastacije objekata industrijske baštine u Gradu Zagrebu. Kad je u ljeto 2006. u nešto više od mjesec dana srušena tvornica Lipa Mill na početku Maksimirskih ulica, kako bi se na njezinu mjestu sagradio poslovno-stambeni kompleks, mediji su tek zabilježili novi poslovni pothvat koncerna Heruc. Posljednji trag gotovo stoljetne tradicije proizvodnje papirne galanterije netragom je nestao. Gradski Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode nije našao shodnim reagirati, jer prema postojećim kriterijima zgrada nije bila vrednovana kao zaštićeni objekt. Post festum, ironično zvuči reklamni slogan ‘oslobađamo prostor za novo’ na internetskoj stranici jedne vinkovačke tvrtke za izvedbu radova u građevinarstvu, koja kao važnu referenciju navodi upravo rušenje i uklanjanje bivše tvornice Lipa Mill, uspješno izvedeno u svega 38 radnih dana!

Ranoindustrijski objekti u urbanim središtima uglavnom su na lokacijama atraktivnima za gradnju poslovnih i stambenih zona pa su financijski interesi često ispred baštinskih, čemu generalno pridonosi logika brzog profita u promišljanju njihove budućnosti. Međutim, bezobzirni investitori i izvođači građevinskih radova nisu jedini krivci za takvo stanje. Industrijska baština u Hrvatskoj žrtva je slabog nadzora, korumpiranosti sustava lokalne samouprave u sektoru primjene građevinskog zakonodavstva, nepostojanja neovisnoga nadležnoga stručnog tijela za vrednovanje i zaštitu baštine, površnoga i kratkoročnog prostornog planiranja, netransparentnosti u provedbi urbanističkih planova, neinventivnih arhitektonskih izvedbi te neprincipijelne i spore primjene zakona. Neriješeni vlasnički odnosi rezultiraju zapuštenošću ili arhitektonskim izmjenama autentičnih objekata posve izvan kontrole konzervatora.

Odatle proizlazi da je glavna prepreka održivosti nedovoljna osvještenost o potrebi očuvanja industrijske baštine kao dijela naše gospodarske povijesti i urbanog identiteta te o njezinim razvojnim potencijalima, što rezultira manjkom interesa i konkretnih ideja.

Grad Zagreb, u kojem su jasno vidljivi svi navedeni problemi, nije izdvojeni slučaj, već je primjer za ustaljeni obrazac prema kojemu se industrijska baština tretira u Hrvatskoj. Tri zaštićene industrijske povijesne cjeline upisane u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske nesumnjivo su najvredniji dio zagrebačke industrijske baštine. Međutim, njihovo stanje i perspektive uvelike ovise o volji gradskih vlasti. Sukladno izmjenama i dopunama Generalnoga urbanističkog plana iz 2006., prenamjena ‘stare industrije’ definirana je kao područje i tema gradskih projekata, za što su nadležni gradski zavodi za prostorno uređenje, strategijsko planiranje i razvoj te za zaštitu spomenika kulture, koji bi trebali dati smjernice budućih sadržaja na odabranim lokacijama.

Paromlin (Kraljevski povlašteni zagrebački parni i umjetni mlin) najstariji je veleindustrijski kompleks. Nakon požara 1906. godine, u kojemu je uništen veći dio postojećih pogona, uslijedila je njihova ponovna gradnja te niz kasnijih dograda i proširenja. Nakon Drugoga svjetskog rata Paromlin je poslovao u sklopu poduzeća 8. maj, odnosno Žitokombinata do ožujka 1988., kada je ponovo stradao u požaru. Posljednja dva desetljeća bilo je aktualno nekoliko ideja o obnovi i prenamjeni kompleksa za kulturne i komercijalne sadržaje, ali one nisu realizirane. Premda je zaštićen, Paromlin nema nikakvu funkciju te zapušten propada. Grad Zagreb vlasnik je dijela zemljišta i zgrada Paromlina, a lokacija na kojoj se nalazi tretira se sukladno izmjenama i dopunama Generalnoga urbanističkog plana iz 2006. kao gradski projekt. Valja očekivati da će rješavanjem vlasničkih odnosa, odnosno prelaskom Paromlina u potpuno vlasništvo Grada, ta lokacija dobiti novu ulogu, budući da se nalazi na izuzetno važnoj liniji spoja Donjega grada s novoza- grebačkim naseljima.

Strojarnica Ugarskih državnih željeznica bila je strateški i gospodarski jedno od najvažnijih industrijskih postrojenja u Zagrebu. Objekti nekadašnje Strojarnice utopljeni su u hipertrofiran kompleks Tvrnica željezničkih vozila Gredelj i danas se namjenski koriste. Uza same građevine, veliku vrijednost imaju autentični interijeri i tehnička oprema radionica za popravak lokomotiva i vagona s kraja 19. stoljeća, koje bi trebale udomiti Hrvatski željeznički muzej. Budućnost tog projekta neizvjesna je s obzirom na posljednje izmjene i dopune GUP-a koje, nakon što je 2006. potpisan ugovor o otkupu zemljišta tvornice Gredelj od strane Grada Zagreba, predviđaju dovršetak njezina izmještanja iz središta grada, reurbanizaciju toga dijela Trnja i prenamjenu atraktivnog zemljišta za pretežno poslovne sadržaje. Zaštićena cjelina Strojarnice, čija se lokacija tretira kao gradski projekt, mogla bi se na taj način izravno sukobiti s interesima snažnih financijskih i ekonomskih lobija. Gradu preostaje pronaći način kako da na površini od 13 hektara sačuva vrijednu industrijsku baštinu u okružju nove poslovne zone.

Nekadašnje Gradske klaonice i stočne tržnice nalazi se u poslovnoj zoni na Zavrtinici, u trokutu koji tvore Ulica kneza Branimira, Heinze-lova ulica i Radnička cesta. Izniman je primjer moderne međuratne industrijske arhitekture. Poslovala je kao samostalno poduzeće te u sklopu nekoliko poduzeća za preradu i distribuciju mesa (Zagrastok, Sljeme, Zagrepčanka). Pogoni su namjenski korišteni do 2000., kad je nad Zagrepčankom pokrenut stečajni postupak. Kompleks i zemljište površine sto tisuća četvornih metara otkupio je 2001. godine Grad Zagreb, koji je tu imovinu 2007. prenio na Zagrebački Holding. Prema posljednjim izmjenama i dopunama GUP-a lokacija će se prenamijeniti u pretežno poslovnu zonu. Imajući na umu najavu gradnje novoga gradskoga poslovno-stambenog projekta City Centar Zagreb, na tom je području izvjesno očekivati daljnje izmjene GUP-a koje će omogućiti gradnju objekata viših od maksimalno propisanih devet katova. Urbanističko-arhitektonski natječaj trebao bi pružiti odgovor na pitanje o sadržajima i načinu transformacije zaštićene industrijske cjeline Gradske klaonice, koja se u nekoliko navrata pokazala izuzetno pogodnim prostorom za različita kulturna zbivanja (koncerti, izložbe, performansi, predavanja).

Gdje je budućnost industrijske baštine u Hrvatskoj i koje su perspektive s obzirom na brojne prepreke koje stoje na putu korištenju njezinih potencijala? Jedan od zaključaka Međunarodne konferencije o industrijskoj baštini i održivom razvoju, održane u rujnu 2007. u Pragu, jest potreba podizanja razine svijesti javnosti o nužnosti njezine zaštite kao dijela zajedničkoga europskog kulturnog identiteta. S tim u vezi potencijale industrijske baštine treba koristiti na način da se ona približi svakodnevnim korisnicima, konzumentima, pa se prijedlozi prenamjene kreću od muzealizacije najvrednijih industrijskih cjelina do komercijalizacije sadržajima bliskim prosječnom čovjeku (hoteli, trgovački centri, obrazovne ustanove, zabava). Kriterij od kojega se pritom ne odustaje je bezuvjetna zaštita povijesnih građevina. Uspješni primjeri diljem Europe, osobito u njemačkoj oblasti Ruhr, u kojoj je industrijska baština godinama pokretač gospodarskog razvoja regije, svjedoče o brojnim mogućnostima transformacije industrijskih objekata, za kojima je dovoljno posegnuti i primijeniti ih na vlastitim resursima.