Tema tjedna

Na Liderovoj listi vlasnika 100 najvećih privatnih poduzeća u Hrvatskoj fizičke su osobe izravni ili neizravni većinski vlasnici njih dvadesetak. Većina najvećih poduzeća ipak je u vlasništvu drugih, često multinacionalnih kompanija. To je, međutim, samo znak da su pravi vladari kompanije u pozadini.

P oduzeće neću nikada prodati! To tvrdi Jozo Kalem, 100-postotni vlasnik Europetrola, riječkog lanca benzinskih postaja. Iako je imao ponuda, vlasnik Europetrola se njima previše ne bavi, već se koncentrira na širenje svoje tvrtke, koja ima 29 benzinskih postaja.

Imamo 15 lokacija za gradnju novih postaja, a kupovat ćemo i privatne benzinske postaje bude li dobrih ponuda – najavljuje riječki poduzetnik.

Jozo Kalem prototip je najzanimljivije kategorije vlasnika – pojedinca kao većinskog vlasnika velike kompanije. Na Liderovoj listi vlasnika 100 najvećih privatnih poduzeća u Hrvatskoj fizičke su osobe izravni ili neizravni većinski vlasnici njih dvadesetak. Vlasnik prema prihodima najveće privatne kompanije u Hrvatskoj također je fizička osoba: Ivica Todorić je vlasnik 91,77 posto Agrokor koncerna. Većina najvećih poduzeća ipak je u vlasništvu drugih, često multinacionalnih kompanija. To je, međutim, samo znak da su pravi vladari kompanije u pozadini.

Kod pojedinaca koji su ujedno vlasnici lako je odrediti tko donosi odluke i upravlja kompanijom. Najjasnija pozicija može je u tvrtkama koje su njihovi vlasnici izgradili sami.

Josip Milavić počeo je poduzetničku karijeru sedamdesetih godina s naslijeđenim imanjem, da bi uskoro počeo raditi kao privatni distributer robe za jednu od tada najjačih prehrambenih tvrtki Kolinsku iz Ljubljane. U studenome 1991. godine registrirao je tvrtku Studenac, s kojom je nastavio razvijati veletrgovinu prehrambene robe i u sklopu toga otvarati trgovine. Danas je tvrtka Studenac jedan od najvećih lokalnih trgovaca lanaca s prometom od gotovo milijardu kuna.

Slične poduzetničke priče vjerojatno imaju i ostali individualni vlasnici poput bračnog para Pevec, Željka Keruma, pa sve do najmoćnijega kompanijskog vlasnika Ivice Todorića, koji je Agrokor koncern stvorio brzim preuzimanjem uspješnih kompanija. Zanimljivo je da je za većinu individualnih vlasnika koji ujedno upravljaju svojom kompanijom (najčešći slučaj) karakterističan otpor prodaji većinskog vlasničkog udjela. Ivan Čermak, koji je nedavno prodao Tifon mađarskom MOL-u, ili Luka Rajić i njegov Dukat iznimke su koje potvrđuju pravilo. Kada je vlasnik poduzeća druga tvrtka, teže je pronaći većinskog vlasnika, odnosno osobu koja de facto upravlja poduzećem. Katkad je individualni vlasnik odmah iza te druge razine vlasništva. Primjerice, većinski vlasnik Francka službeno nije Milan Artuković, već tvrtka Ivero, kojoj je većinski vlasnik Milan Artuković. Isti je slučaj s Brodomerkurom, čiji je vlasnik tvrtka Mepas u većinskom vlasništvu Mirka Grbešića.

Pojedinac može efektivno imati glavnu riječ u kompaniji čak i ako nije njezin većinski vlasnik. Ante Vlahović ima 12,5 posto dionica Adrisa, ali bez sumnje ima odlučujuću ulogu u upravljanju cijelom grupom.

Pojedinci i obitelji kao vlasnici hrvatskih poduzeća nisu uvijek iz Hrvatske. Formalno su svi inozemni vlasnici tvrtke, ali istraži daljnje vlasničkog lanca može dovesti do zanimljivih rezultata.

Najveći vlasnici Metroa AG, koji je vlasnik Metro Cash&Carrya, tri su obitelji – Beisheim, Haniel i Schmidt-Ruthenbeck – koje ukupno drže 68,47 posto dionica.

Često se iz privatnih kompanija kao većinski vlasnici ili najveći pojedinačni dioničari kriju matične države. Vlasnik Vipneta je austrijska kompanija Mobilkom, koja je u 100-postotnom vlasništvu Telekom Austrije. Najveći dioničar te tvrtke s 27,37 posto dionica je ÖIAG (Österreichische Industrie Holding AG), investicijsko-privatizacijska agencija u vlasništvu austrijske države. ÖIAG je i vlasnik 31,25 posto OMV-a. Njemačka je, pak, vlasnica 31,7 posto Deutsche Telekoma, koji je, pak, vlasnik 51 posto HT grupe. I Telekom Austria i Deutsche Telekom su ipak privatne kompanije u kojima je većinsko vlasništvo raspršeno na mnogo manjih investitora. U takvim tvrtkama obično je najmoćniji predsjednik uprave kompanije: u Deutsche Telekomu Rene Obermann, a u Telekomu Austriji Boris Nemšić.

Za svaku kompaniju moglo bi se tako pratiti lanac do vlasnika, najvećeg dioničara ili predsjednika uprave te među njima pronaći osobu koja vlada tvrtkom i formira njenu poslovnu politiku.

Ponekad, međutim, nije lako doći do kraja vlasničkog lanca, posebno ako je riječ o kompaniji koja ne kotira na burzi. Jedan od najsluženijih vlasničkih lanaca je onaj Tankerske plovidbe. Tvrtka je u većinskom vlasništvu nizozemske tvrtke Silba Participations, koja je pak u vlasništvu zaklade u Austriji čiji su članovi zaposlenici Tankerske plovidbe. Točne vlasničke udjele u zakladi nismo uspjeli dobiti. Zaklada kao vlasnik ima niz prednosti, između ostalog da uredi odnose među vlasnicima na drukčiji način nego to predviđaju pravila dioničkog društva. Između ostalog, može se organizirati čvršća obrana od neprijateljskog preuzimanja.

Neke tvrtke već imaju takva pravila: u Adris koncernu dioničar može imati najviše 15 posto dionica odnosno glasova na skupštini dioničara. Zaposlenici se kao većinski vlasnici ili najveći dioničari pojavljuju u nekoliko velikih kompanija. U tom slučaju obično ulogu lidera preuzima menadžment kompanije, koji je obično također svlasnik tvrtke.

Identitet vlasnika uspješnih kompanija je kontroverzna tema, posebno u slučaju pojedinaca kao vlasnika. Neki su se vlasništvom ponosili, što se najbolje ogleda u tvrtkama nazvanim obiteljskim prezimenom, za što su dobri primjeri Željko Kerum ili bračni par Pevec. Drugi su, pak, skrivali informaciju o pravom vlasniku kompanije, za što su neki imali opravdane, ali u dijelu slučajeva se radilo o sumnjivim razlozima za tajnost. Naime, često se tajnost povezuje s ‘mutnim’ poslovima poput pranja novca ili korupcije što, kako tvrdi dr. Jakša Barbić, ugledni stručnjak za trgovačko pravo, ne mora biti točno.

Dok god se vlasnik tvrtke ne skriva kako bi izbjegavao porez, primjenu postojećih propisa ili ako se tvrtka ne bavi nečim nemovalnim ili nezakonitim poput trgovanja oružjem, osnivanje tvrtki koje su onda vlasnici drugih tvrtki nije nezakonito – kaže Jakša Barbić.

Jedan od čestih oblika skrivanja individualnih vlasnika je, naime, osnivanje društva s ograničenom odgovornošću, koje je onda većinski vlasnik veće kompanije. Kao moguće razloge za takav potez, dr. Barbić navodi organizacijsku strategiju odnosno mogućnost da se vlasništvo centralizira u jednoj tvrtki koja onda posjeduje kompanije u različitim djelatnostima i tako diverzificira rizik.

Jedan od važnijih razloga može biti plaćanje manjeg poreza. Kako navodi Barbić, u nekim zemljama krovne holding kompanije ne plaćaju porez ako kompanije u njihovom vlasništvu ne posluju u toj zemlji. Naravno, sjedište kompanije vlasnika mora biti u državi s kojom Hrvatska ima sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Također, nekad ulagači ne žele da se zna da posluju u određenoj branši jer tajnovitost može biti dio poslovne strategije osvajanja tržišta.

Među vlasnicima sto najvećih privatnih kompanija zapravo ima malo skrivenih identiteta. Jedan od razloga je sve veća prisutnost velikih poduzeća na burzi, čija pravila ih prisiljavaju na objavu niza informacija, između ostalog i najvećih dioničara. Drugi razlog je što je među najvećim hrvatskim tvrtkama mnogo onih u većinskom vlasništvu inozemnih kompanija. Dio njih su tvrtke-kćeri u 100-postotnom vlasništvu, a dio je inozemnog vlasnika dobilo kroz privatizaciju. Tako je među vlasnicima 100 najvećih hrvatskih privatnih kompanija 51 poduzeće iz Hrvatske, deset iz Njemačke, devet iz Austrije, sedam iz Italije, po pet iz Francuske i Slovenije, po tri iz SAD-a i Švicarske.

U samo četiri tvrtke (Medical Intertrade, Osijek Koteks, Žito i Cesta Varaždin) nismo uspjeli dobiti informaciju tko je većinski vlasnik ili najveći individualni dioničar, iako su za neke od njih mediji objavili nepotvrđene informacije o većinskom vlasniku. U slučaju tvrtke Cesta-Varaždin poznato je da je to dioničko društvo u gotovo 100-postotnom vlasništvu zaposlenika, ali nismo uspjeli dobiti vlasničku strukturu odnosno većinskog vlasnika ili bar najvećeg dioničara.

Lista 100 najvećih poduzeća zapravo uključuje 150 tvrtki, jer su kompanije konsolidirane prema vlasništvu unutar popisa najvećih kompanija. Nisu, dakle, uključena sva poduzeća koja okuplja neki holding, već samo one tvrtke koje su se našle među 150 tvrtki s najvećim prihodima u 2006. godini (prema podacima Fine i ZAPI-ja). Najviše predstavnika, čak devet, u toj grupi ima Agrokor koncern.

Naravno, ako se izuzme država kao vlasnik. Naime, među 150 najvećih je 25 poduzeća u većinskom državnom vlasništvu ili u većinskom vlasništvu državne kompanije te jedna kompanija u vlasništvu Grada Zagreba. Sve zajedno, te su kompanije lani ostvarile prihod od skoro 69 milijardi kuna. Istodobno je prihod 100 najvećih privatnih kompanija iznosio 159 milijardi kuna. Odnos pokazuje koliko je još uvijek velik državni udjel u uspješnom dijelu gospodarstva. Rezultate ipak dijelom iskrivljuju dva velika energetska holdinga u državnom vlasništvu: Ina i HEP. Te dvije kompanije su lani zajedno ostvarile prihod od 44,9 milijardi kuna, 65 posto ukupnih prihoda najuspješnijih kompanija državnog sektora.

Vlasnici imaju konačnu moć odluke o sudbini kompanije, pa je zbog toga informacija o njihovom identitetu važna za sve poslovne partnere i potencijalne ulagače. U slučaju velikih, uspješnih kompanija jasna je podjela moći bilo između suvlasnika bilo između vlasnika i menadžmenta važan sastojak recepta za rast i uspjeh.