Riječ ‘marka’ (‘brend’) potječe od riječi ‘brendr’, što znači gorjeti, a označava je žigosanje stoke u svrhu dokazivanja vlasništva. Prvotna zadaća marke bila je označavanje imovine i podrijetla. Sljedeći korak u procesu brendiranja razvijen je da bi zaštitio proizvode od neuspjeha. Taj je podatak lako potvrditi vratio li se u 19. stoljeće, točnije u 80-e godine, kada tvrtkama Campbell’s, Heinz i Quaker Oats postaju sve važnije reakcije potrošača na proizvode masovne proizvodnje. Marke su stvorene ne samo da bi osigurale da se pojedini proizvodi istaknu nego i da bi otklonile sumnjičavost prema cijelom konceptu tvorničke proizvodnje robe.
Većina stručnjaka misli da je početak procesa globalizacije ujedno kraj lokalnih i regionalnih maraka jer se neće moći nositi s uspješnim globalnim markama, ali to se nije dogodilo. To je pridonijelo posve novom sagledavanju važnosti maraka za tržišni uspjeh. Počinje se stavljanje veći naglasak na simboličnu i emocionalnu vrijednost marke nego na generičku i funkcionalnu vrijednost proizvoda. Na osnovi toga postavlja se novi koncept upravljanja markom u kojem se odbacuje tradicionalna teza da se marka primjenjuje za označavanje proizvoda i usluga i prihvaća nova zakonitost da se proizvodi i usluge dodjeljuju markama, koje su znatno važnija i stabilnija tržišna kategorija i koja je u današnjim okolnostima moćno oružje za postizanje tržišnog uspjeha.
