Drug način participacije umjetnosti u oblikovanju proizvoda ili proizvodnog imidža je umjetnikova invencija u dizajniranju robe. Umjetnik interpretira temu ili artefakt pomoću estetskih načina i identitetske potrebe proizvoda.
Iako je uloga umjetnosti u tržišnoj komunikaciji već povijesne važnosti, ipak Boris Groys, njemački teoretičar, upozorava: ‘Za velik dio javnosti sada pojam umjetnosti stvaraju reklame, MTV, videoigre i hollywoodske uspješnice.’ Groysova napomena potvrđuje evoluciju umjetnosti.
Povijest razvoja tržišnih komunikacija preko medija umjetnosti seže u 19. stoljeću. Refleksivni oblici komunikacije izronjeni iz likovne umjetnosti obuhvaćaju velik luk djelatnosti u oblikovanju cjelokupne okoline (predmeti široke potrošnje, pokretnine, automobili…). Nasuprot oblikovanju velikih serija predmeta, oblikovanje serijskih multiplikiranih vizualnih komunikacija, poznatije kao grafički dizajn, podsjeća nas na umjetnost plakata i tiskanih oglasa. Do Drugoga svjetskog rata produkcija grafičkog dizajna bila je vrlo bogata. U oblikovanju plakata ističu se slikari Bela Čikoš-Sesija, Ljubo Babić, Tomislav Krizman. Uz slikare, 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća pojedini arhitekti (Stjepan Planić, Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić, Stjepan Gomboš) ručno oblikuju na mještaj. To su manje serije. O dizajnu u suvremenijem smislu i masovnoj produkciji u Hrvatskoj govori se tek poslije 1945. Povijesna uloga u razvoju suvremenijeg dizajna pripada avangardnoj grupi EXAT – 51 (Eksperimentalni atelier), koju su 1951. osnovali arhitekti, slikari, kipari B. Bernardi, Z. Bregovac, Z. Radić, B. Rašica, V. Richter, V. Zarahović, V. Kristl, I. Picelj i A. Srnc. Polazeći od iskustva Bauhausa, oni su tražili uklanjanje granica između tzv. čiste i primijenjene umjetnosti, zalagali su se za cjelovita i sintezna rješenja plastičkog stvaralaštva i vizualnih komunikacija. U praksi, oni su oblikovali izložbene pavi ljone industrije i trgovine diljem svijeta. Pridonijeli su i osnivanju Centra za industrijsko oblikovanje u Zagrebu.
