Piše: Nenad Kreizer

Poslijeratno bogatstvo Quandtovih počiva na kapitalu zarađenom tijekom Drugoga svjetskog rata na besplatnom radu zarobljenika i interniraca, otkrivaju autori filma Šutnja Quandtovih, nedavno prikazanog na njemačkoj državnoj televiziji. Štoviše, svojom je proizvodnjom obitelj izravno pomagala Hitlerovu ratnom stroju i bila u bliskoj vezi s nacističkim vrhom.

BMW i Varta svakako se ubrajaju među najpoznatije brendove njemačke industrije. Prvi zbog u cijelom svijetu poznatih sportskih limuzina, a drugi zbog akumulatora i baterija koje se nalaze u uređajima i automobilima na svih pet kontinenata. No malo to, čak i u samoj Njemačkoj, zna tko zapravo stoji iza tih poznatih imena. Početkom listopada na prvom programu njemačke državne televizije prikazan je dokumentarni film Šutnja Quandtovih koji je promijenio odnos njemačke javnosti prema najutjecajnijoj, ali i jednoj od najtajnijih njemačkih industrijskih dinastija. Iako su samoza-tajnost i izbjegavanje javnosti neke odlike njemačkoga ‘gospodarskog plemstva’, kao što mediji često nazivaju pripadnike industrijskih klanova, obitelj Quandt je po mnogočemu jedinstvena. Jer dok se o ostalim njemačkim milijarderima zna ponešto ili ih se tu i tamo može vidjeti na kakvim dobrotvornim balovima, o Quandtovima, koji su obiteljski arhiv dosada dražali podalje od očiju javnosti, pa tako i od njemačke povjesničarske struke, koja posljednjih desetljeća pokušava baciti svjetlo na dosad još nedovoljno istraženu povijest njemačke ekonomije, zna se vrlo malo.

Na obiteljskoj lenti vremena Quandtovih posebice je mutno razdoblje od 1933. do 1945., dakle vrijeme tzv. Trećeg Reicha. I upravo je na to područje dokumentarac Šutnja Quandtovih bacio novo svjetlo. Izvršno filmsko djelo na kojem su autori Barbara Siebert i Eric Friedler radili gotovo šest godina, među ostalim, pokazuje i da si kvalitetan dokumentarno-feltonistički program mogu priuštiti samo javni medij, bilo da je riječ o njemačkom ARD-u, bilo britanskom BBC-ju, jer je teško zamisliti da bi privatni medij, poput njemačke grupe SAT1/Pro7, koja je nedavno čak ukinula i program vijesti, bili spremni uložiti toliko novca i strpljenja kao što je to slučaj sa Šutnjom Quandtovih. Nažalost samo kratkovidni medijski moguli ne shvaćaju da su dokumentarci koji obrađuju noviju njemačku povijest često uzbudljiviji od krimića, što se pokazalo i s medijskim raskrivanjem dinastije Quandt i pobijanjem teorije o ‘nevinom Nijemcu’ kakvim se obiteljski patrijarh Günther volio prikazivati nakon rata.

Quandtove se najčešće povezivalo s pojmom BMW-a, koji je i danas u 46-postotnom vlasništvu te obitelji koja zahvaljujući tome odlučuje o svim važnim potezima automobilskog diva iz Münchena. BMW i Quandtovi tijesno su povezani od 1959., kad se u jeku dramatičnog pokušaja Daimler-Benzova, tj. Deutsche Bankovog preuzimanja BMW-a obiteljski patrijarh Herbert Quandt umiješao i domogao 60 posto dionica tvrtke Bayerische Motoren Werke. Otada povijest sportskih limuzina s plavo-bijelim zaštitnim znakom caja Quandtovih na njemačko gospodarstvo. Općeprihvaćena napomena da ‘Quandtovi imaju prste svagdje i u svemu’ zadovoljavala je najširu javnost.

No nitko se isto tako nije zapitao gdje su Quandtovi, dakle otac Günther i sinovi Herbert i Harald, proveli ratne godine, a još manje kako da, usprkos poznatoj činjenici da njemačka ratna mašinerija bez poduzetnika Quandta ne bi napravila onoliko zla koliko je napravila, nitko od Quandtovih nikada nije sjeo na optuženičku klupu. Jer za razliku od ostalih industrijalaca koji su, ponukani mješavinom ideološkog sljepila i pohlepe, Hitleru omogućili najveći pokolj u povijesti čovječanstva, tijekom Nürnberških procesa i tzv. procesa denacifikacije njemačkoga gospodarstva ipak došli pred lice pravde i bar do neke bili kažnjeni, ime Günthera Quandta nije se našlo ni na jednoj listi optuženih moćnika. Usprijeđenost obitelji do grla u ratnu industriju i, Sven, jedan od nasljednika Quandtova imperija, koji svoj imutak troši na financiranje vlastite momčadi u utrci Pariz-Dakar, lakonski je izjavio da ‘svaka obitelj ima svoju tamnu stranu’ zna samo za uspjehe koji su ne samo obitelji Quandt nego i ostale BMW-ove dioničare učinili bogatima i još bogatijima.

No daleke 1959., u jeku tzv. njemačkoga gospodarskog čuda, nitko se nije pitao odakle poduzetniku iz Bad Homburga, gradića sjeverno od Frankfurta na Majni koji se može podići najvećom koncentracijom milijunaša u Njemačkoj, milijarde za spašavanje BMW-a. Isprepletenost Quandtova kapitala i potpuna nepreglednost već je i tada bila predmetom raznih spekulacija, ali se ni tada, kao ni mnogo godina prije ili poslije, nitko nije potrudio sastaviti popis svih veza i utje- što je tek dokumentarac Šutnja Quandtovih iznio na vidjelo, zapošljavanjem prisilnih radnika od kojih je nepoznati broj u Quandtovim tvornicama izgubilo živote.

Da smo 1946. imali dokumente koji su prikazani u filmu, Günther Quandt zasigurno bi se našao na optuženičkoj klupi – rekao je 90-godišnji nekadašnji američki tužitelj suda za ratne zločine u Nürnbergu Benjamin Ferenz nakon što je dobio uvid u dosad nepoznate spise koji dokazuju duboku upletenost obitelji Quandt u nedjela nacističkog režima. Iz spisa proizlazi da je Uprava tvornice akumulatora Afi, koja je bila u vlasništvu Quandtovih, zapošljavala prisilne radnike, a mnogi od njih su izgubili život zbog nehumanih uvjeta rada.

Karl Adolf Sörensen, koji je kao 17-godišnji pripadnik danskog pokreta otpora 1943. dospio u koncentracijski logor smješten tik uz Afin pogon u Hannoveru, svjedočio je prvi put pred kamerama o paklu kroz koji su prolazili on i njegovi supatnici, od kojih je većina u pogonima za proizvodnju akumulatora za Hitlerovo oružje izgubila život. Mnogih više nema, a nitko ne zna zašto – kroza suze svjedoči Sörensen, kojeg je najviše pogodilo što obitelj Quandt do dan-danas nije priznala patnje kroz koje su prošli prisilni radnici u pogonima koji su tu obitelj učinili bogatom. Obitelj Quandt je godinama odbijala individualne zahtjeve oštećenih i tek se početkom ovog desetljeća priključila inicijativi njemačke industrije za ispitati odštete nekadašnjim prisilnim radnicima.

Ponizili su nas tada, ponižavaju nas i danas – zaključio je Sörensen, koji je pred kamerama odlučio da više nikad ništa neće tražiti od obitelji koja mu je najbolje godine života ‘pretvorila u pako’. No zašto Günther Quandt nikad nije procesuiran poput ostalih ‘mračnih industrijskih baruna’ poput Kruppa ili Flicka? Na kraju krajeva, ako ništa drugo, Güntheru Quandtu je prije rata nacistički državni vrh dodijelio titulu wehrwirtschaftsführera, dakle jednog od odgovornih za savršeno funkcioniranje ratne industrije. On se poslije rata nekoliko godina skrivao od saveznika, nakon čega je uhićen. Savezničke okupacijske vlasti više su ga puta ispitivale, ali nikad nije optužen zbog zapošljavanja prisilnih radnika i tišnu suradnju s režimom. Problem treba, sugeriraju povjesničari, tražiti u tadašnjoj podijeljenosti Njemačke na okupacijske zone i tome što Britanci, u čijoj su se zoni nalazili Quandtovi zloglasni pogoni, dokumentaciju o tvornici akumulatora Afi, poslije Varti, nikad nisu proslijedili u Nürnberg.

Činjenica je da su Afini pogoni, pogotovo oni u zapadnjemačkom Hagenu, odmah poslije rata nastavili proizvodnju. Nakon osnutka Njemačke 1949. i zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada nitko više nije postavljao pitanja o gospodarskim zločincima: saveznici su trebalo zapadnonjemačko gospodarstvo koje dobro funkcionira kao protuteža opasnosti s istoka. U tim godinama ne samo da je prestao progon poduzetnika upletenih u Hitlerov režim nego se i osuđene industrijalce po kratkom postupku puštalo na slobodu, američkim kreditima obnavljalo se pogone, stare su se veze ponovo učvrstile i njemačkom gospodarskom čudu i ponovnom usponu obitelji poput Quandtovih više ništa nije stajalo na putu. Günther Quandt je, danas kažu neki njegovi suvremenici, jednostavno imao sreće i provukao se kroz savezničke filtre.

Kapital utemeljen na robovskom radu dobrim je dijelom odgovoran i za streljiv gospodarski uspon Njemačke u pedesetima i šezdesetima. Uzme li se u obzir da su neki od najbližih suradnika ‘oca njemačkoga gospodarskog čuda’, nekadašnjeg ministra gospodarstva i kancelara Ludwiga Erharda bili nekadašnji tvorci i glavni pokretači Hitlerova ratnoga gospodarstva, situacija postaje još jasnija.

Još više od svoje obiteljske prošlosti, Quandtovi od očiju javnosti skrivaju i podatke o svom stvarnom bogatstvu i vlasništvu u poduzećima. Ekonomisti koji se bave pitanjem bogatstva pojedinaca redovito odustaju kad je riječ o obitelji Quandt. Ove se godine na listi najbogatijih Nijemaca s procijenjenih sedam milijardi eura imutka doduše našla i kći Günthera Quandta Susanne Klatten, no taj podatak nitko nije uzeo zdravo za gotovo jer se navedeni iznos odnosio samo na dokazivu imovinu službeno najbogatije Njermice. To da se na listi najbogatijih među prvih deset nisu našli Susanneina majka Johanna i brat Stefan pokazuje koliko se lista najbogatijih, sa tek jednim pripadnikom obitelji Quandt među prvih deset, treba uzimati s rezervom. Pretpostavlja se da dobar dio od, jednako tako procijenjenih 24 milijarde eura, koliko bi obitelj Quandt trebala biti ‘teška’, otpada na udovicu Herberta Quandta Johanne i to prije svega zahvaljujući činjenici da zahvaljujući vezama u državnom aparatu dobiva ekskluzivni ugovor za proizvodnju odora za njemačke vojne tijekom Prvoga svjetskog rata.

Nakon rata Günther Quandt se uz pomoć kapitala stečenoga poslovanjem s vojskom domogao većinskog vlasništva u nekoliko tvrtki, među kojima i nekoliko pogona za proizvodnju oružja i streljiva. No najvažniji je Quandtov adut bila tvrtka Afa. Ta je tvornica od početka pripremanja njemačkog gospodarstva na velika osvajanja bila u središtu zanimanja nacističke nomenklature. U kontaktima s vrhom nacističke države pomagao je i splet obiteljskih okolnosti. Povezanost obitelji Quandt s vrhom nacističkog režima najbolje utjelovljuje lik i djelo Güntherove druge supruge i majke nasljednika imperije Haralda – Magde. Magda Quandt u povijest je ušla zahvaljujući svojoj ponovnoj udaji za Hitlerova majstora propagande Josepha Goebbelsa. Rodila mu je šestoro djece koje je u poznatoj povijesnoj epizodi iz Hitlerova bunkera na kraju rata povukla za sobom u smrt. Sin Harald za to je vrijeme bio na fronti.

Koliko je god Günther Quandt, koji je i nakon rastave zadržao dobre odnose sa suprugom, a i njezinim novim izabranikom, nakon rata pokušavao na sve načine izbrisati bilo kakve veze s prezimenom Goebbels, upravo mu je ta veza itekako koristila uoči Hitlerova ratnog pohoda i za vrijeme njega.

Hitlerova ratna doktrina uvelike se temeljila na brzom kretanju. Zna li se da svako vozilo treba akumulatore, uloga Afe i njezina poduzetnog vlasnika Günthera Quandta više je nego jasna. Afa i njezini inženjeri posebice su njemački vojni vrh zadužili razvojem novih generacija akumulatora za podmornice, što je revolucioniralo ulogu toga borbenog sredstva i Njemačkoj u prvom godinama rata donijelo prevlast na svjetskim morima. Bez Afinih akumulatora ne bi bilo ni posljednjega Hitlerov aduta, ‘osvjetničkog oružja’, raketa V2. Za tu su prevlast mnogi prisilni radnici platili životom. Najčešći uzrok smrti bilo je trovanje olovom uz neljudske uvjete života i rada u koncentracijskim logorima. Suočen sa svjedočnjima preživjelih, Sven, jedan od nasljednika Quandtova imperija, koji svoj imutak troši na financiranje vlastite momčadi u utrci Pariz – Dakar, lakonski je izjavio da svaka obitelj ima tamnu stranu i da bi se Njemačka napokon trebala okrenuti budućnosti, a ne ‘samu sebe paralizirati temama iz prošlosti.

Ta je rečenica prava pljuska liberalnoj njemačkoj javnosti koja se protiv zaborava u njemačkom gospodarstvu bori osnivanjem fonda za isplatu prisilnim radnicima i gradnjom spomenika holokaustu u Berlinu. To su očito shvatili i ostali pripadnici obitelji, prije svega Herbertova udovica Johanna i njezina djeca Susanne i Stefan. Godinama nakon što su potomci drugih velikih industrijskih dinastija poput duhanskog diva Reemtsme ili rudarskog baruna Flicka različitim humanitarnim akcijama i otvorenom potporom fondu za isplatu odštete prisilnim radnicima pokazali da se bar donekle stide i odriču postupaka svojih roditelja, obitelj Quandt dosad nije pokazivala osjećaj za povijesnu pravednost. No i kod Quandtovih se nešto pokrenulo. Nakon prašine koja se podigla nakon prikazivanja filma, obitelj je priopćila da je spremna ‘izabranim povjesničarima’ otvoriti svoj arhiv da bi se rasvjetlila uloga obitelji u događajima između 1933. i 1945. S obzirom na dosadašnji odnos obitelji, taj je mali korak prema suočavanju s vlastitom prošlostu u njemačkoj javnosti doživljen kao senzacija.