Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Poduzetniku F. P.-u činilo se da pokretanje posla protječe u više nego dobrom ritmu, čak bolje nego se nadao. Uspio je dići kredit i kupiti poslovni prostor, nabaviti opremu i robu i zaposliti kvalitetne radnike. Posao je krenuo, a onda je stigla obavijest koja je srušila sve njegove nade i dobru poslovnu budućnost. Obavijest o tužbi kojom se traži poništenje ugovora o kupnji prostora, s vrlo izglednom mogućnošću da se to i dogodi. Je li to moguće? Prema zakonu – jest. Riječ je, naime, o slučajevima pobojnosti i ništetnosti ugovora koji su uređena u čl. 322.-355. Zakona o obaveznim odnosima pod zajedničkim nazivom nevaljani ugovori. Riječ je o ugovorima koji su ugovorne stranke sklopile i pri sklanjanju se činilo da je sve u redu. Ali ipak nije tako, jer je pri sklanjanju ugovora postojao neki problem, neka teškoća, nešto što zakon određuje kao razlog ili uzrok bilo pobojnosti ili ništetnosti.

Prema definiciji ništetni su oni ugovori koji ne proizvode pravne učinke koje bi imali da nisu ništetni. Pobojni su oni ugovori koji proizvode pravne učinke kao da je sve u redu, ali, ako u zakonskom roku budu poništeni, smatra se da tih učinaka nije ni bilo. Očito je zakonodavac, štiteći državu i pravni porodak, daleko više zainteresiran za ništetne ugovore kod kojih se ne dopušta da aktivnost ugovornih strana odlučuje o tome je li ugovor u redu ili nije, dok je kod pobojnih manje zainteresiran i praktično je sve prepustio ugovornim stranama – ako tako žele, propustit će rokove i ugovor će postati valjan.

Ništetni su ugovori prije svega oni koji su protivni Ustavu, prisilnim propisima ili moralu društva, što je dosta široka formulacija pod koju se, posebno u dijelu o moralu, mnogo toga može podvesti. Zato je dosta široka i odredba prema kojoj nema ništetnosti ako cilj propisa upućuje na neku drugi posljedicu, što uvijek može biti i nikad ne mora biti, a zakon ne daje nikakve posebne smjernice.

Slučajevi pobojnosti zakonski su definirani kao ugovori koje je sklopila strana koja nema punu poslovnu sposobnost, koja je kod sklapanja imala manu volje (prijetnja i sila, zabluđa, prijevara), ali uvijek postoji mogućnost da se nekom posebnom odredbom propiše i neki dodatni slučaj pobojnosti.

Ključno je ili jedino važno kako se zaštiti od takvih lako mogućih i relativno čestih problema do kojih može doći i bez ičije zle namjere, ali isto tako i s njom. Pritom uvijek treba voditi računa da preveliko inzistiranje na beskonačnim provjerama može upropastiti posao, ali i to da su toga svjesni i raznorazni prevaranti koji na to i računaju.

Iako izgleda kako je lako provjeriti da ugovor nije protivan Ustavu ili prisilnim propisima, to je jako daleko od istine. U državi koja svakodnevno producira gomilu pro-

Ni u jedan ugovorni odnos ne bi se smjelo ući brzopletu, ne ostavljajući određeno vrijeme za provjeru. Posebno se treba čuvati sklapanja ugovora većih vrijednosti u neradne dane ili u neradno vrijeme, kad su provjere nemoguće ili su otežane. Uvijek nastojte da ugovor ima pisanu formu pa i onda kad zakon ne nameće, jer to u bitnom olakšava dokazivanje ako dođe do problema, a poželjna je i pisana korespondencija između ugovornih strana.

Uvijek treba jasno naznačiti tko je pripremao tekst ugovora jer se naknadne nejasnoće stavlja na teret te ugovorne strane. Ako vrijednost ugovora to dopušta, angažirajte profesionalca koji za svoj rad odgovara i koji ima i policu osiguranja od profesionalne odgovornosti. To neće posve riješiti problem, nego će umanjiti ili otkloniti štetu ako do nje dođe.

Ovisno o metodi izračuna, bile goleme. Također, različito se tumače prioriteti bračne stečevine i stanje u zemljišnim knjigama, a taj je problem mnoge banke skupo stajao, na način da suprug koji nije uzeo kredit ustane tužbom i uspije brišati hipoteku s polovine nekretnine koja je, prema pravilima o bračnoj stečevini, njegova. Ili gotovo nevjerojatnih tumačenja što je zelenoštvo, koje je u zakonu smješteno u dio o ništetnosti za razliku od ranijeg propisa pa postoje i slučajevi kada ni 10 posto kamata mjesečno nije zelenoštvo, ali i kada je 20 posto godišnje zelenoštvo i tako redom. Maksimalno što se može učiniti jest pozorno pratiti sudsku praksu i promjene propisa.

Ipak, kao najjasniju kategoriju kod uzroka ništetnosti treba izdvojiti moral društva – misli se na hrvatsko društvo, koje je vrlo raznoliko i ima različite kriterije, osim ostaloga i kad je riječ o moralu, a što je moralno, a što nemoralno ne može se pročitati ni u jednoj službenoj publikaciji sa zakonskom snagom. Je li, a to je samo najaktualniji primjer, bilo nemoralno kupiti dionice T-HT-a na svoje ime i na ime svoje djece i unuka ili jesu li nemoralne menadžerske klauzule u ugovorima direktora gradskih i državnih tvrtki za slučaj smjene i slično. Ovo je, nažalost, i veliki prostor za preslobodno tumačenje sudaca, i to objektivno uzrokuje pravnu nesigurnost.

Naravno, treba računati i s posebnim ‘osiguračem’ u smislu moguće naknade štete na teret onoga tko je kriv u korist onoga tko nije kriv, ali to često zna biti samo teorijsko pravo, a da bi bilo realno, voljno je samo da je na njezinoj strani uzrok pobojnosti, primjerice da je bila u zabludi ili pod prijetnjom, što će često dovesti do toga da se sudski postupak i ne pokrene. Ono što se može i mora provjeriti jest koliko druga ugovorna strana ima godina, često treba i uz pomoć svjedoka dokazati da ta strana nije bila ni pod utjecajem alkohola ni droga u vrijeme sklapanja ugovora, da je razumno izlagala i konačno se odlučila, uz provjeru kod nadležnih tijela utvrditi je li poslovna sposobnost možda ograničena. Međutim, problem je što se najčešće legalnim i brzim putem takav podatak ne može dobiti.

Znači, opasnost da je ugovor koji smo sklopili ništelen ili pobojan razmjerno je velika, tim više ako netko zlonamjerno radi na našu štetu ili ako nismo s dužnom pažnjom ušli u određeni posao. U cijelosti sigurni nikad ne možemo biti, ali možemo i moramo rizik svesti na minimum, što konačno znači i, u slučaju pobojnosti, pažljivo kontroliranje rokova istekom kojih pobojni ugovor postaje pravno valjan.