-
Kakav je položaj sitotiska u odnosu na druge tiskarske tehnike? – Za različite stvari koriste se različite tiskarske tehnike. Pritom treba voditi računa o tri stvari. Najprije o tehničkoj, dakle može li se nešto napraviti u toj tehnici, zatim o ekonomskoj, tj. je li to isplativo, i najzad o onom što je kod nas najmanje važno, a to je kvaliteta. Offset se koristi za velike naklade, jer je najjeftiniji. Digitalni tisk je, pak, primjereno za manje naklade. Sitotisak je od svih tehnologija u boji najkvalitetniji, ali za male naklade je preskup u usporedbi s digitalnim tiskom, a za velike u usporedbi s offsetom. Glavne prednosti su mu da ima najdeblji sloj otisnute boje, što daje najbolji vizualni dojam. Sitotiskom je moguće tiskati na praktično svim materijalima te gotovim, formiranim proizvodima, a boje su svjetlostalne i oku najljepše. Sitotisak je praktično neizbježan kod oplemenjivanja tiskovina otisnutih u drugim tehnologijama tiska, jer se mnogo efekata može otisnuti samo bojama koje se tiskaju isključivo sitotiskom.
-
Gdje mu je mjesto u proizvodnji marketinških sredstava? – Što se tiče kvalitete, sitotisak je najbolji. Nažalost, klijenta uglavnom zanima samo cijena. Kod nas se zato velik dio stvari radi u ofsetu i digitalnom tisku, što se u drugim zemljama normalno radi u sitotisku. Mnogo je novopečenih tiskara koji su ušli u posao o kojem nisu imali pojma, pa je jedini način da dođu do posla bilo rušenje cijena. Ja to ne zovem konkurencijom. Konkurencija je kad je netko bolji, brži i kvalitetniji, a onda još i jeftiniji, ali ako je samo jeftiniji, a ne i kvalitetniji to nije konkurencija. Za jedne dnevne novine radili smo naljepnice koje otprilike traju dvije, tri godine, dok su druge novine radile u ofsetu i nakon dva tjedna su propale. Nije bila riječ o uštedi od pet milijuna kuna, nego o 50 tisuća, što za takvog klijenta nije mnogo. Mislim da je to kontraproduktivno. Veleplakati rađeni u sitotisku su trajniji i otporni na sunce i kišu. Nije li paradoksalno dati 30 tisuća eura za zakup oglasne površine, a štedjeti tisuću eura na tisku plakata, koji umjesto da traju barem jedan mjesec, nakon tjedan dana izblijede i tako stvaraju kontraefekt. U Španjolskoj se zbog sunca veleplakati rade isključivo u sitotisku.
-
Tko odlučuje o realizaciji? Savjetuju li marketinške agencije svoje klijente? – Marketinške agencije su praktički izgubile realizaciju. Službe nabave klijenata preuzele su stvari u svoje ruke, a to su ljudi koji paze na svaku lipu, što je u redu, ali nažalost ne razlikuju nijanse boja ili različite tehnike. Zbog nelojalnog rušenja cijena klijenti su počeli sumnjati da ih agencije varaju. Danas u jako malom broju slučajeva agencije odlučuju gdje će se što raditi. Posao realizatora u nekim agencijama rade account menadžeri ili neke druge osobe, ali koliko je meni poznato samo tri agencije baš imaju specijaliste koje se zovu realizatori, a to pokazuje kakvo je stanje na tržištu. Dok je agencija odgovarala klijentu za konačni proizvod, inzistirala je na kvaliteti, jer nije htjela u pitanje dovesti svoj imidž. Opstati su mogli dakle samo kvalitetni dobavljači. Agenciji nije bila važna samo cijena, nego i rok i kvaliteta. Nama su nekad agencije bile klijenti u 80 do 90 posto slučajeva. Danas taj broj ne prelazi 10 posto. Posljedica takvog načina rada je u dosta slučajeva da se dobra kreativa lošom realizacijom praktički uništi.
Rušenje Cijena nije konkurencija
Pobornik ste strukovnog udruživanja u grafičkoj industriji. Zašto ta suradnja ne prolazi u praksi? – Član sam Nadzornog odbora HOZ-a i udruženja sitotiskara, ali nažalost kod nas zbog uskih osobnih interesa rijetko tko razmišlja o strukovnim interesima. Sitopapir je najveći sitotiskarski pogon od Graza do Atene, ali oni u Grazu i Ateni su toliko veći od mene, pa kad uđemo u EU, gužve na špediciji više nas neće štititi od konkurencije. Već godinama upozoravam da je nužno povezivanje sitotiskara, jer posla je sve manje, prostora za spuštanje cijena nema, jedino nam preostaje racionalizacija poslovanja. Primjerice, nema smisla da svatko od nas na lageru drži žarulje za kopir ramu, koje stoje nekoliko tisuća kuna, ili neki specifični stroj koji se koristi samo sat vremena na dan. Osim toga, većina sitotiskara je u godinama, a jedino moj sin radi sa mnom. Godinama rado idem na sastanke njemačkog udruženja sitotiskara, jer se oni međusobno ne doživljavaju kao neprijatelji, već kao kolege i zdrava konkurencija.
Dobitnik ste međunarodnih nagrada na području sitotiska. Kakve su to nagrade i za što ste ih dobili? – Na najvećem svjetskom sajmu sitotiskarske industrije, održanom ove godine u Berlinu, osvojili smo srebrnu medalju za čestitku koju smo radili za agenciju Tridva-jedan. Vjerujem da zlato nije bilo moguće osvojiti, jer u toj kategoriji već godinama sve nagrade odnosi isključivo jedan švicarski sitotiskar. Dvije godine ranije, na istom sajmu u Münchenu osvojili smo čak tri prestižna priznanja, što je bilo prvi put da je jedna hrvatska tiskara osvojila bilo kakvo međunarodno priznanje za kvalitetu tiska. Od naših ukupno prijavljenih 26 radova u sedam kategorija, osvojili smo prvo mjesto u kategoriji Sredstvo vlastite promocije za Art katalog i dva treća mjesta za materijale u kategoriji Point of purchase – Sredstvo za prodajno mjesto, za Coca-Cola stolac, naručitelja Coca-Cole Italia, i kutiju Doručak, koju je naručio Večernji list.
