Zašto nema kvalitetnih gospodarskih fotografija?

Fotografije na temu gospodarstva među najbrojnijim su snimkama profesionalnih fotografa i fotoreportera, ali se ne mogu pohvaliti nekom izuzetnom kvalitetom, a posebno im nedostaje originalnosti. Jedna analiza (prošlogodišnji sajam Photokina u Kölnu) pokazala je da takve fotografije uglavnom ne ostavljaju dublji dojam ni na publiku.

Njemački poslovno-financijski dnevnik Handelsblatt raspisao je već u nekoliko navrata javni natječaj za najbolje fotografije iz područja privrede, a upriličena je i zanimljiva panel-diskusija u vezi s razlozima zbog kojih je tako malo dobrih fotografija iz tog područja.

Snimke iz gospodarstva i čelnih ljudi u tom segmentu koje se objavljaju u novinama ili časopisima, na zidovima kompanija ili u drugim medijima pate od vizualne jednoličnosti te ponavljanja uvijek istih pokreta i položaja. Tu nije riječ samo o menadžerima; takve su slike i u godišnjim izvješćima kompanija, u newsletterima, kalendarima, na internetu i u različitim ekonomskim brošurama. Tek rijetke fotografije odišu posebnom vizualnom individualnošću. Ukratko, ispada da su gospodarske fotografije, s jedne strane, unosan, ali, s druge, slabo priznati segment profesionalnih fotografija.

Nema pravih odgovora na pitanje zašto je tomu tako i gdje leže uzroci takvog odnosa prema vrijednoj fotografiji. Ipak, nameću se neka pitanja: jesu li čelnici privrednih kompanija neodlučni u prihvaćanju novoga govora slike, suprotno mainstreamu koji upravo potiče i traži novo? Nedostaje li profesionalnim fotografima stvaralački poriv i volja, jer i sami omanjavožavaju privrednu fotografiju? Zašto naručitelji tih fotografija prečesto ‘žrtvuju’ neosporne atraktivne mogućnosti vizualne proizvodnje svojih proizvoda, ljudi i usluga, svoga imidža i korporativne kulture?

Gospodarstvo u medijima treba vizualitet kako bi se goli brojevi i činjenice inscenirali u ugodnijem ambijentu i učinili razumljivijim i prihvatljivijim. No, još uvijek premašno medija postavlja takve zahtjeve. Pokazuje se da nedostaje potrebno povjerenje u novo i oprez od napuštanja ‘utabanih staza’. S druge strane, i profesionalni fotograf kao da se sustežu u traženju novih mogućnosti kako bi ekonomsko procese slikovno prikazali zanimljivije i pogodnije u procesu dinamične komunikacije, znakovite upravo za to područje.

Očigledno, naručitelji i posloprimci, gospodarstvo i fotograf, još nisu otkrili potrebnu kritičnu masu zajedničkih interesu. Konkretni primjeri vrhunskih majstora privredne fotografije (Albert Renger-Patzsch ili Reinhard Wolf u Njemačkoj) pokazali su da gospodarstvo i estetika, fotografija individualnost usprkos ustaljenim motivacijskim standardima, mogući ruku pod ruku.

U zaključcima spomenute analize stoji da ‘fotografija jest i ostaje najvažniji medij za prikazivanje gospodarskih kretanja prema javnosti i unutar kompanija, ali je nepravdno izrazito zapostavljena.’ Ostaje da vidimo kako će se taj proces međusobnog približavanja interesa odvijati i hoćemo li izazivati iz jednoličnosti, bezidejnosti i određenih šablona kad je riječ o fotografijama koje prikazuju vrijedne motive.