Intervju

Cijena je 48 milijardi eura inozemnih plasmana u Hrvatskoj, što je oko 65 milijardi dolara. Taj veliki iznos kapitala čini oko 20 posto sveukupne naše nacionalne imovine. To je vrlo zabrinjavajuće. Ali još je važnije znati da će se zbog tako velikog plasmana sve više dividendi i kamata, dakle ono što se vidi na tekućem računu, odlijevati u inozemstvo odnosno ostvarivat će rezidenti iz inozemstva. Zato se zalažem da osim što ćemo pratiti bruto domaći proizvod, uključimo i ostale pokazatelje, kao što je bruto nacionalni dohodak koji pravi razliku od BDP-a i sada se kreće na oko dva i pol do tri posto odjela, što je velika stvar, a kasnije će taj postotak vjerojatno i rasti.

Ako je ukupna stopa rasta šest posto, znači li to da je četiri posto rasta nastalo pod utjecajem stranaca? To ja sada problem i taj će se trend povećavati. Strani kapital koji je investiran u Hrvatsku nije došao da bi uživao na ljepotama Jadranu nego kako bi ostvario profit. Pritom se javlja određeni dualizam. Profit je neminovan, bit će ga sve dok postiže svoj efekt. Kada bi se on iz bilo kojeg razloga povukao, za nas bi nastao problem. Ali, s druge strane, trebali bismo gospodarskom diplomacijom i razvojnom politikom usmjeriti kapital u proizvodnju, proizvodnju za izvoz, što je drugi kvalitativni moment na kojem se mora raditi.

Prije svega treba otkloniti prepreke koje su dovele do trenutačnog stanja. Prema tome, na toj proizvodnji nije moguće takvu potrošnju dalje dinamizirati. Problem je i neravnoteža između inozemnoga duga, deficit tekućeg računa, unutrašnjega duga i niske zaposlenosti.

Službeni podaci Državnog zavoda za statistiku upućuju na to da je u Hrvatskoj zaposlenost u odnosu na radno sposobno stanovništvo 42,8 posto, dakle riječ je o jednoj od najnižih stopa zaposlenosti u Europi. To je nedopustivo.

Grubo rečeno, tradable roba su proizvodi i usluge koji se mogu uvoziti i izvoziti, pod utjecajem su inozemnog tržišta i cijena na koje utječe tečaj. Non-tradable proizvodi su sve ostalo. Primjer toga su komunalne usluge. Problem je taj što non-tradable sektor ima prirodno sporiji rast produktivnosti, što je i logično, ali želi hvatati rast tradable sektora. Ako se ne rješava non-tradable sektor, nastat će još veća neravnoteža. Dakle, ta se dva sektora ne mogu odvojeno promatrati. Prije godinu dana je, na primjer, bio štrajk prosvjetara, što su im neki zamjerali, a zapravo je riječ o klasičnim problemima u odnosu između tradable i non-tradable sektora. Dakle, profesori i ostali predstavnici dijela non-tradable sektora htjeli su dosegnuti cijene plaća u tradable sektoru. Prema tome, probleme odnosa tradable i non-tradable sektora treba rješavati u sklopu osmišljenoga razvojnog puta ekonomskih politika.

Nipošto ne želim reći da pitanje izvoza treba jednostavno rješavati kroz promijenjeni tečaj i na taj način otklanjati vanjsku neravnotežu. Međutim, monetarna politika, kao dio ekonomske politike, mora biti u funkciji njenih ciljeva, koji uključuju veći rast, rast izvoza, proizvodnja roba i usluga s većim vrijednostima te u krajnjem ostvarivanje suficit vanjskotrgovinske bilance.

Ako se prihvati ocjena Austrijske narodne banke da je tečaj kune u razdoblju od 1994. do 2005. bio precijenjen prosječno oko 15 posto, zatim da je realni BDP u tom razdoblju ostvaren u iznosu 347,4 milijarde američkih dolara te da izvoz roba i usluga u BDP-u sudjeluje s oko 50 posto, to znači da je izvoznog sektora samo na osnovi aprecirane domaće valute izgubio odnosno nije ostvario veći priljev od izvoza roba i usluga u iznosu 26,1 milijardu američkih dolara.

Takav izračun rade i druge zemlje koje su bile u financijskoj krizi. Neminovno je reći da je problem ako BDP nije rastao petnaestak godina. Možemo ga nazvati krizom, depresijom ili sličnim. Očito je da je tek 2005. godine realni BDP dosegnuo razinu iz 1989. godine. Industrijska proizvodnja je još oko 20 posto ispod razine iz 1989. godine. Ako bi se računao BDP po stanovniku 2004. i 2005. u odnosu na 1986. godinu, kada je počeo važniji pad odnosno kriza, to bi bilo još izraženije. Prema mom izračunu, od 1989. godine do danas, 254 milijardi dolara je iznos koji nije dosegnut ili koji je izgubljen za BDP, i to je, pojednostavljeno rečeno, cijena hrvatske tranzicije. Od toga se, prema službenom izračunu, 37 milijardi dolara odnosi na rat odnosno agresiju na Hrvatsku odnosno na hrvatsko gospodarstvo. Dakle, kad se isključi rat, izgubljeno je 217 milijardi dolara zbog utjecaja globalizacije, makroekonomskih politika, pretvorbe ili tajkunizacije i korupcije, da nabrojimo tek najvažnije činitelje. Međutim, Hrvatska je, prema mome mišljenju, završila proces tranzicije, i tu okolnost treba (is)koristiti u pozitivnom smislu.

Kažete da vas je pri sektorskoj analizi hrvatske proizvodnje šokirala mala stopa udjela prerađivačke industrije u BDP-u 2005. i 2006. godine. Koliko ona iznosi i koliko su udjeli prerađivačke industrije u zemljama regije i u zapadnoeuropskim zemljama?