Piše: prof. dr. sc. Hrvoje Kačer

Svaki sudac i sudski savjetnik na svim trgovačkim sudovima u Hrvatskoj odabrat će najmanje 20 sporova među svojim predmetima i strankama uputiti poziv da između 5. i 9. studenoga spor riješe sudskom nagodbom.

Tjedan sudskih nagodbi prvi je put uveden ove jeseni i ove će se godine održati u od 5 do 9. studenoga. Tada će se na svim trgovačkim sudovima u Hrvatskoj moći sklopiti nagodbe i tako učinkovito i brzo riješiti mnogi sporovi koji se vuku već godinama. Tako će se, nadaju se u pravosuđu, smanjiti nagomilani predmeti, što je nedvojben dobitak i za stranke koje se iscrpljuju u višegodišnjim procesima. Riječ je o pokušaju snažne promidžbene aktivnosti na tragu zapadne prakse. Naime, mnoge statistike pokazuju da je u razvijenim pravnim sustavima, gotovo bez iznimke, pravosude manje opterećeno od hrvatskog i zato što se mnogo slučajeva riješi nagodbom. To znači da bi pomaci u tom području više rasteretili hrvatsko pravosude od manje ili više kozmetičkih promjena kao što je prenošenje nadležnosti na javne bilježnike nespornih stvari koje i tako nisu uvelike opterećivale sudove, a čim nastane prijepor, može odlučiti i odlučuje jedino sud.

Što je uopće sudsko nagodba? Riječ je o ugovoru među strankama kojim one uređuju svoje odnose kojima mogu slobodno raspolagati (to znači da ne može biti nagodbe ondje gdje se strankama raspolaganje ne dopušta – takvi su npr. statusni postupci) i ima značenje pravomoćne sudsko odluke. To znači da protiv sudsko nagodbe nema mogućnosti žalbe i moguće je samo u posebnom postupku tražiti njezino poništenje, za što načelno postoje relativno mali izgledi. To je tako zbog toga što sudsko nagodba nije obveza, nego samo mogućnost, jer je sudac pred kojim se sklapa gotovo sigurno visokokvalitetan svjedok u eventualnom postupku njezina poništenja, i to svjedok koji bi trebao potvrditi da su stranke bile upozorene na sve okolnosti, da nije bilo (bar ne vidljivih) znakova prisile i slično. Stoga je teško zamisliti da bi se pred sudom sklopila sudsko nagodba koja bi imala neke formalne nedostatke.

U hrvatskoj sudskoj praksi ima nagodbi, ali nisu brojne. Najčešće je riječ o tome da se stranke opravdano boje da se, nakon što dođe do ovrhe, više neće imati od čega naplatiti jer je dužnik otišao u stečaj ili stečaja formalno nema, ali nema ni imovine od koje bi se vjerovnik naplatio.

Sporovi pogodni za mirno rješenje uključuju stare predmete, posebno one starije od pet, 10 i više godina, u kojima su stranke umorne od sporenja i žele brzo okončati spor. Također, to su predmeti u kojima stranke i uz dugotrajno sporenje žele obnoviti svoj narušeni poslovni ili drugi odnos i zadržati ga u budućnosti. Predmeti u kojima stranke u povodu predmeta svojega spora žele isključiti javnost, kao i oni u kojima stranke napokon žele preuzeti kontrolu nad svojim sporom, također su pogodni za mirno rješenje. Na kraju, tu su i predmeti u kojima stranke žele okončati svoj spor na vlastiti način i postići rješenje koje će biti u zajedničkom interesu.

Sudska nagodba podrazumijeva sudjelovanje suda, ali strankama, čak i kad je postupak u tijeku, nitko ne smeta da nagodbu sklope i izvan suda i o tome izvijeste sud ili čak tužitelj formalno povuče tužbu bez objašnjavanja zašto je to tako učinio, a stvarno su se stranke nagodile izvan suda. Sudska je nagodba moguća samo dok teče postupak pred sudom prvog stupnja, a nakon toga, dok teče rok za žalbu ili je podnesena žalba ili drugi pravni lijek, ostaje mogućnost izvansudske nagodbe, a sud je uvijek dužan pratiti i onemogućiti da stranke u nagodbu uključe tzv. nedopušteno raspolaganje. Sud neće uvažiti raspolaganje stranaka suprotno prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

Aktivnosti u vezi sa klapanjem sudskih nagodbi svakako su nešto vrlo pozitivno u našoj praksi. Međutim, nameće se niz pitanja koja na neki način relativiziraju načelne pohvale. Visoki je trgovački sud Republike Hrvatske kao nositelj cijele aktivnosti na svojoj web stranici postavio ne samo argumentaciju koja je dovela do te akcije i njezinih ciljeva nego je dao čak i primjer poziva strankama koje upućuje sud uz (vjерujemo) izmišljene podatke. Naime, svaki će sudac i svaki sudski savjetnik među spisima za koje je zadužen biti dužan izabrati najmanje 20 pogodnih za sklapanje sudske nagodbe.

Kao mjerilo odabira tih pogodnih spisa navedeno je samo da su to oni koje određuju stajališta stranaka i njihovo držanje u sporu (pod tom se formulacijom može kriti gotovo sve, ona sigurno nije jasna i nedvosmislena), a nipošto vrsta predmeta spora. Kako ništa nije idealno, sigurno je da će tužitelj koji, primjerice, smatra da ima jak položaj u parnici, kada dobije poziv, odnosno prijedlog suda da sklopi sudska nagodbu, to shvati kao negativno stajalište suda u odnosu na svoj mogući uspjeh, odnosno smatrati da sud prejudicira buduću odluku.

Pitanje je i kako će svoj položaj u parnici doživjeti stranka koja se ne odazove na prijedlog suda, i to upravo istog suca koji vodi postupak. S druge strane, pitanje je kako će reagirati oni kojima se prijedlog ne uputi: Znači li to da ni sâm sud, odnosno sudac, ne vjeruje u skoro okončanje postupka? Jedan dio problema koji se jednostavno otvaraju nije moguće staviti na teret sudovima, nego zakonodavcu i onomu tko uglavnom predlaže zakone, odnosno Vladi RH. Naime, Visoki je trgovački sud RH počeo provoditi tu praksu, a da prije toga nije promijenjen zakonski okvir. Treba se upitati zašto se nagodbe konkretnim mjerama ne potiču na svim sudovima, primjerice, oslobađanjem od sudske pristojbe ili njezinim smanjenjem, i zašto se nešto ne mijenja u Republici Hrvatskoj kao tuženiku kojega se po našim propisima uopće ne smije tužiti ako se prije toga ne ponudi mirno rješenje. U praksi je to mirno rješenje bez pokrenute parnice toliko rijetko da je zanemarivo, što dovodi u pitanje svrsishodnost te zakonske odredbe, a upitno je i je li takva nejednakost (kad nekoga tuži, RH nije obvezan pokušati mirno rješiti spor) u skladu s Ustavom RH.

Stoga se teško oteti dojmu da je šteta što se o takvim mjerama nije temeljito raspravljalo i izvan trgovačkih sudova. U tom bi se slučaju najbolje postignuto rješenje primijenilo na svim sudovima, a imalo bi potporu najvišeg suda – Vrhovnog suda RH. Malu zabunu izaziva i tjedan koji je određen za sudske nagodbe (makar ne smeta da se nagodbe sklope i prije i poslije njega) jer je riječ o održavanja velikoga tradicionalnog opatijskog savjetovanja pravnika na kojemu će sigurno biti i mnogo sudaca, i savjetnika, i odvjetnika, i tzv. korporativnih pravnika, koji ne mogu biti istodobno na dva mjesta. Kako je vrijeme održavanja opatijskog savjetovanja oduvijek isto, drugi tjedan u studenom, i kako je vrijeme održavanja tjedna nagodbi određeno 10. rujna, sigurno je da se tako unaprijed smanjilo broj nagodbi u tom, na neki način posebnom, tjednu koji bi mogao i morao dati poseban zamah sklapanju nagodbi.