Home / Biznis i politika / Velika koalacija – aktivirati samo u slučaju krajnje nužde

Velika koalacija – aktivirati samo u slučaju krajnje nužde

Je li velika koalacija HDZ-a i SDP-a, o kojoj je ovih dana sa simpatijama progovorio predsjednik Mesić, moguća? I je li realna? Na prvi pogled uistinu izgleda perverzno: glavni izborni konkurenti Milanović i Sanader, nakon što im prebroje glasove, formiraju zajedničku vladu. A nitko nas ne napada. Razumljivo je da je opciju velike koalicije s užasom i indignacijom ocrnio Anto Đapić, da je Vesna Pusić i Đurđa Adlešić smatraju vrlo lošim rješenjem. Zbog nje bi izgubili mogućnost trgovine s izbornim pobjednikom, ma tko bio, što je njihov glavni izborni adut.

Najjedna poslijeizborna koalacija svjetonazorski su protivnih stranaka nije sasvim nemoguća, čak ni da eventualni Milanovićev ministarski tim bude popunjen s ponekim članom Đapićeve stranke ako to donese potrebnu većinu u Saboru. Nije nemoguće ni da Sanader pozove u pomoć Vesnu Pusić zatreba li ruku u parlamentu. U slučaju potrebe uvijek se može naći prikladno objašnjenje zašto je to učinio. Zbog interesa države, dakako. Uostalom, SDSS, politički organizirana srpska manjina, vrlo se uspješno profilirala u (interesno) svima poželjnog partnera.

Ali ona velika koalacija, HDZ-a i SDP-a, može li se ona ostvariti? Glavni izborni akteri Sanader i Milanović, dakako, takvo što smatraju nemogućim i moraju smatrati nemogućim sve dok se ne izbroje glasovi. A pošlije? Tehnički gledano, ništa lakše nego sastaviti vladu od HDZ-ove i SDP-ove ponude kadra, uz još ponekoga tradicionalno nestranakog kandidata, poput Iive Josipovića. Primjerice: Sanader premijer, Milanović ministar vanjskih poslova, koji bi uz Mesićevu potporu neutralizirao Sanaderovu dominaciju u vanjskoj politici, Jurčić ministar gospodarstva.

Ostali bi se članovi timova mogli rasporediti po ministarstvima, važnim veleposlanstvima, pregovaračkim timovima. Uostalom, ionako su više-manje svi oni radili zajedno u onom starom Ministarstvu vanjskih poslova iz devedesetih godina: i Sanader i Milanović i Gordan Jandroković i Kolinda Grabar-Kitarović, blizu je bio i Ivo Josipović, na najvišim položajima bio je Ivan Šimonović (koji se, čini se, po novno približava politici), uvijek tu negdje, visoko pozicioniran i na važnim zadacima Neven Mimica, u samom su Ministarstvu vječito prisutni i uvijek na raspolaganju Vladimir Drobnjak i Hido Biščević. Ukratko, nova generacija naših političara profesionalno se formirala u tom starom Ministarstvu vanjskih poslova iz devedesetih, razvila se u vrlo solidne državne službenike, znaju komunicirati izvan hrvatskih granica i mogu kompetentno obaviti sve zadatke. Zašto je to važno? Pa, primjerice, zato što je za proglašenje ZERP-a vrlo važno znati kako to učiniti, a da bude u skladu s političkim smjernicama EU, kojim se argumentima služiti da se izbije argumentacija slovenskom i talijanskom protivljenju. Odlučnost iskazana lupanjem šakom po saborskoj klupi nije dovoljna, baš kao ni puko smješkanje po hodnicima Europske komisije.

No je li takva velika koalacija realna opcija? Vjerujem da će i Sanader i Milanović učiniti sve da ostvare što bolji izborni rezultat da bi uz pomoć manjih stranaka mogli formirati vladu. Takva bi koalacija osobito naštetila Milanoviću, koji se tek mora potvrditi kao voda, što uz već afirmiranog i dominantnog Sanadera ne bi mogao. Vodila bi daljnjem gubitku stranačkog identiteta, što nije u interesu ni SDP-a ni HDZ-a. Bila bi dobra kad bi u Hrvatskoj postojao konzistentni razvojni koncept, koji bi takva velika koalacija lakše provodila. Bez toga riječ je o pukoj podjeli moći.

Kao izraz nacionalnoga konsenzusa o ulasku u EU u ovoj fazi koalacija je sasvim suvišna. Jer, temeljni konsenzus ionako postoji, velika koalacija samo bi otupila ionako nedovoljno kritično promišljanje o pristupu EU. Unatoč tomu ni ta velika koalacija nije sasvim nemoguća ako se tako poslože glasovi. Ali je sasvim neprimjereno da prije izbora predsjednik države preporučuje rješenje kojem se u višestranakim sustavima pribjegava jedino u slučaju neposredne ratne opasnosti ili nakon postizanja izbornog rezultata koji onemogućava druge opcije. Ipak nismo u kolhozu da nam politički autoritet unaprijed odredi upravljački odbor i prije nego što odglumimo glasovanje.