Porez na tvrtku najviše do 2.000 kuna na godinu po jednom nazivu

Tvrtke koje u svom sastavu imaju poslovne jedinice, pogone, radionice, prodavaonice i druga prodajna mjesta obveznice su poreza na tvrtku za svaku poslovnu jedinicu. Primjerice, ima li tvrtka pet maloprodajnih dućana porez plaća za svako maloprodajno mjesto i za tvrtku.

Svaki poduzetnik počinjući s poslom zna koja ga porezna opterećenja očekuju na razini države, ali nemali se broj iznenadi onime što im mogu prirediti lokalni porezi. Naime, općine, gradovi i županije dijelom se financiraju iz poreznih prihoda koji su zajednički prihod središnje države i lokalnih jedinica, a dijelom iz vlastitih prihoda. U sklopu vlastitih prihoda lokalnih jedinica, važno mjesto pri pada lokalnim porezima. Ovlaštena tijela općina, gradova i županija samostalno donose odluke o vrsti i visini lokalnih poreza koji se plaćaju na njihovu području, ali te odluke moraju biti unutar limita propisanih Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, s time da zakon određuje i koje vrste poreza mogu uvesti županije, a koje gradovi i općine. Tako županije na svom području mogu uvesti obvezu plaćanja četiri poreza na nasljeđstva i poklone, na cestovna motorna vozila, na plovila i na automate za zabavne igre.

Općine i gradovi mogu pak propisati prirez porezu na dohodak, porez na potrošnju, na kuće za odmor, na tvrtku i na korištenje javnih površina.

Porez na nasljeđstva i poklone plaća se prema stopi od pet posto na svu poklonjenu ili naslijeđenu imovinu, bilo na nekretnine ili na pokretnu imovinu čija je pojedinačna vrijednost na dan utvrđivanja porezne obveze veća od 50.000 kn. Porez na nasljeđstva i poklone ne plaća se ako je riječ o prometu koji se oporezuje PDV-om. Ako se obveza za porez na nasljeđstva i poklone razreza na stečenu novčanu imovinu, njezina se tržišna vrijednost određuje u odnosu na svotu naslijeđenog novca odnosno druge financijske imovine na dan utvrđivanja porezne obveze, pri čemu tako određenu poreznu osnovicu umanjjuju dugovi i troškovi koji se odnose na poklonjenu ili naslijeđenu imovinu. Primjerice, ako fizička osoba naslijeđi dionice čija je tržišna vrijednost veća od 50.000 kn, obvezna je platiti porez na nasljeđstva i poklone, osim ako je riječ o sredstvu s pokloniteljem za koje je propisano porezno oslobađenje.

Propisana su brojna oslobađenja od plaćanja poreza na nasljeđstva i darove. Među ostalim, porez na nasljeđstva i poklone ne plaća se u slučaju darovanja između bračnih drugova, krvnih srodnika u pravoj liniji, niti u slučaju posvojenika ili posvojitelja darovatelja ili umrolog.

Porez na potrošnju je tzv. nevidljivi porezni oblik jer se plaća na potrošnju alkoholnih pića u ugostiteljskim objektima. Porezni obveznik je pravna i fizička osoba koja obavlja ugostiteljsku djelatnost, ali ga u konačnici snose potrošači konzumenti alkoholnih pića u ugostiteljskim lokalima. Porez na potrošnju plaća se na cijenu alkoholnih pića, s tim da ne može biti veći od tri posto. Gotovo bez iznimke, svi gradovi i općine donijeli su odluke o stopi poreza na potrošnju u najvišem dopuštenom iznosu od tri posto.

Porez na potrošnju plaća se na istu osnovicu kao i porez na dodanu vrijednost, ali se ne obračunava jedan porez na drugi, već je i za porez na potrošnju prema stopi od tri posto i za porez na dodanu vrijednost prema stopi od 22 posto osnovica za obračun prodajna cijena alkoholnih pića posluženih u ugostiteljskim objektima. Općine i gradovi samostalno donose odluke o rokovima plaćanja poreza na potrošnju. Većina lokalnih jedinica je tu obvezu vezala uz rokove plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Godišnji je porez koji plaćaju svi vlasnici registriranih osobnih automobila i motocikla, neovisno o tome služi li im motorno vozilo za obavljanje djelatnosti ili za obiteljske i ostale privatne potrebe. Taj porez ovisi o dva kriterija: o snazi motora i o godinama starosti vozila. Prema kriteriju snage motora, osobni automobili klasificiraju se u pet, a motocikli u četiri porezna razreda. Prema kriteriju godina starosti, osobni automobili klasificirani su u tri skupine, a motocikli u četiri skupine. Za svaku kategoriju vozila je prema navedenim kriterijima propisana godišnja svota porezne obveze, za osobne automobile u rasponu od 200 kn do najviše 1.500 kn, a za motocikle u rasponu od 50 kn do 1.200 kn na godinu. Jedino se na motocikle starije od 10 godina, snage motora do 20 kW, ne plaća porez na cestovna motorna vozila.

Oslobađenja od obveze plaćanja poreza na cestovna motorna vozila oskudna su i obuhvaćaju jedino vozila u vlasništvu državnih tijela i tijela jedinica lokalne i područne samouprave, državnih i konzularnih ureda, vozila zdravstvenih ustanova, vatrogasnih jedinica, vozila kojima se obavlja prijevoz umrlih osoba i taksi služba. Porezno oslobađenje propisano je i za osobe koje su u cijelosti bile oslobodene plaćanja carine i poreza na dodanu vrijednost (ili ranijeg poreza na promet) pri nabavi vozila. Na primjer, 100-postotni invalidi Domovinskog rata koji su ostvarili pravo na ukupno oslobađenje od plaćanja carine i poreza pri uvozu osobnih automobila oslobađeni su plaćanja godišnjeg poreza na cestovna motorna vozila.

Porez na plovila također je godišnji porez, a plaćaju ga pravne i fizičke osobe koje su vlasnici plovila, dok se porezna obveza određuje ovisno o dužini plovila i snazi motora. Porez na automate za zabavne igre je mjesečni porez, iznosi 100 kn za svaki automat, a plaćaju ga pravne i fizičke osobe koje u sklopu obavljanja registrirane djelatnosti priređuju zabavne igre na računalu, simulatoru, videoautomatu, fliperu, pikadu, biljaru, stolnom nogometu i drugim sličnim automatima.

Zakon je predvidio i mogućnost uvodenja obveze plaćanja poreza na neobrađeno poljoprivredno zemljište, na neiskorištene poduzetničke nekretnine i na nesagrađeno građevinsko zemljište, kao posebne ‘kaznene’ poreze kojima se sankcioniiraju vlasnici poljoprivrednoga i građevinskog zemljišta i vlasnici poduzetničkih nekretnina koje se ne koriste. Neke općine i gradovi počeli su uvoditi obvezu plaćanja tih poreza, ali je taj proces ukinut 2006. godine, nakon odluke Ustavnog suda RH koji je ove porezne oblike proglasio neustavnima.

Porez na dohodak je za lokalne jedinice možda najprihvatniji porezni prihod. Prema propisima koji su se primjenjivali do 2001. g. pravo uvodenja obveze plaćanja prireza imali su samo veliki gradovi, a sada je važećim propisima ta mogućnost pružena svim općinama i gradovima. Zakonom su samo limitirane maksimalne stope prireza porezu na dohodak i to za sve općine najviše prema stopi od 10 posto, a za gradove ovisno o veličini grada mjereno brojem stanovnika. Gradovi s manje od 30.000 stanovnika mogu propisati obvezu plaćanja prireza najviše prema stopi do 12 posto, a gradovi s više od 30.000 stanovnika prema stopi do 15 posto. Grad Zagreb je iznimka jer njemu je pružena mogućnost određivanja stope prireza čak do 30 posto na iznos poreza na dohodak.

Iz godine u godinu raste broj općina i gradova koji su na svom području uveli obvezi plaćanja prireza. Od gotovo 550 lokalnih jedinica kojima je pružena takva mogućnost, obvezu plaćanja prireza uvelo je više od 250 općina i gradova. Pritom općine i gradovi samo iznimno propisuju najvišu dopuštenu stopu, a većina lokalnih jedinica donosi odluke o nižim stopama prireza od najviših iznosa dopuštenih Zakonom.

Porez na tvrtku ili naziv je godišnji porez koji na temelju rješenja plaćaju pravne i fizičke osobe registrirane za obavljanje djelatnosti, a obveznici su poreza na dobit ili poreza na dohodak. Odluku o visini godišnjeg poreza na tvrtku samostalno donose općine i gradovi, s tim da je najviši iznos poreza na tvrtku 2.000 kn na godinu za jednu tvrtku ili naziv. Naime, jedna pravna osoba u svom poslovanju plaća porez na tvrtku za više organizacijskih dijelova. Pravne i fizičke osobe koje u svom sastavu imaju poslovne jedinice, pogone, radionice, prodavaonice i ostala prodajna mjesta, obveznici su poreza na tvrtku za svaku poslovnu jedinicu. Na primjer, trgovačko društvo koje ima pet maloprodajnih dućana, obveznik je poreza na tvrtku za svako maloprodajno mjesto i za tvrtku pravne osobe.

Pravne i fizičke osobe registrirane za obavljanje djelatnosti, ali iz nekog razloga privremeno ili trajnije ne obavljaju djelatnost ne plaćaju porez na tvrtku. Na primjer, obrtnik nema obvezu plaćanja poreza na tvrtku za vrijeme mirovanja obrta. Ili, trgovačko društvo koje ne obavlja djelatnost, koje nema izlaznih računa i ne ostvaruje prihode nije obvezno platiti porez na tvrtku.