Pogledate ovaj film i jednostavno vas uhvati žestoka nostalgija za prošlim desetljećem i nekim od najljubljenih filmova ikada snimljenih. Znate, Sly, ‘Van Claude Jean Damme’, Arnie itd. Tako pretenciozan film boli to više kad bacite pogled na redatelja. Zar je to Redford? Simbolička je inače krajnje jasna: nakon što odgledate taj promašeni užas, to intelektualno mučenje, trebali biste zaključiti da su prosječni Amerikanici, vojnici na ratnim terenima diljem svijeta, zapravo divni ljudi, samo što ih vode govna u Washingtonu. To se, valjda, ne odnosi na onih nekoliko ‘boraca za slobodu’ koji su ubili cijelu ćirku obitelj, ali tek nakon što su silovali sve što su stigli, uključujući dijete od 14 godina, da ne nabrajamo dalje. Neki su prilično naivno ustvrdili da je riječ o antiameričkom traktatu. Daleko od toga.
Riječ je o najgoroj razini veličanja ‘američkog sna’ utemeljenog na njihovoj dobro poznatoj mitologiji. Da ponovimo za one slabijeg pamćenja: Amerika je super zemlja, super smišljena, društvo je potpuno uspjelo, a tu i tamo ima nekih problemčica koje bi samo malo trebalo korigirati. Čokolada je super, samo bobice smetaju. Sve to stoji ako ste ljubitelj spartanskoga koncepta. Film je natpran uzvišenim idealima i krašnim mislima od kojih vam zatitraju gonade, a vrti se oko tri priče od kojih je najbljutavija ona u kojoj si je Redford skromno namijenio ulogu sveučilišnog profesora, uopće jednog jako pametnog tipa koji se bori za američku mladost. Druga je intervju novinarke s klasičnim američkim zločincem, nekim tamo senatorom, a znate da su senatori za sve krivi, a treća prati dva idealistična Amera koje ucmekaju zločesti talibani. U svojoj zemlji, doduše, ali nemojmo cjeplidaciti. Prije klopka za gledatelja.
