Piše: Ante Gavranović

Iako su iz HDZ-a i SDP-a stigli kategorični demantij mogućnosti ‘velike koalicije’ nakon izbora, primjeri Njemačke i Austrije pokazuju da to ne mora nužno biti nešto loše.

Velika koalija CDU/CSU-a i SPD-a i u Njemačkoj je došla neočekivano, i neželjeno. Nastala je kao rezultat polarizirane izborne borbe i duboke nesigurnosti stanovništva, izazvane sedmogodišnjim ‘hrvanjem’ crveno-zelene savezne Vlade. Predizborna obećanja i praksa bitno su se razlikovali. Brojni cik-cak potezi Vlade očito su oneraspoložili birače – gospodarski rezultati bili su na veoma niskoj razini, stagnacija je prijetila ozbiljnom privrednom krizom, odljev kapitala i premještanje ključnih industrija izvan Njemačke poprimalo je drastične razmjere, a nezaposlenost je postigla rekordnu razinu s više od pet milijuna nezaposlenih. Europska unija je strepila, jer je Njemačka priznato najsnažnija lokomotiva rasta cijele ove zajednice. Cijela koncepcija socijalno-tržišne ekonomije došla je u pitanje. Ključno je bilo kako vratiti povjerenje u politiku i političare. Bilo je jasno da se to ne može postići novim predizbornim obećanjima bez pokrića. Zadaća je bila osmišljiti kako da stanovnici u politici ponovno prepoznaju pouzdanog partnera koji neće kočiti njihov razvoj, već će im u tome pružati jasnu i nedvosmislenu podršku. U konkretnom slučaju to je značilo da se socijalnu državu, godinama svjetsku perjanicu socijalno-tržišne ekonomije, putem odgovarajućih reformi osposobi i osigura za naredna desetljeća. Od samog pristupa tom cilju bilo je jasno da su potrebne brojne pa i vrlo bolne promjene kako bi se gospodarstvo i socijalna politika prilagodili promjenjenim uvjetima, demografskim promjenama i snažnom utjecaju globalizacije.

Dvije godine djelovanja koalicijske Vlade CDU/CSU-a i SPD-a pokazale su da se to može postići ako dođe do nacionalnog konsenzusa o nacionalnim prioritetima i jasna platforma da čvrsta većina koalicijskih partnera osigurava provođenje potrebnih reformi. Zajednički program, postavljen na načelima trougla ‘sanirati-reformirati-ulagati’, pokazao se kao win-win solucija. Izbor tih načela, sa svjesno odabranim redoslijedom, ima svoju logiku. Prije svega, cilj je održiva financijska politika. Plan je Vlade da do 2011. godine osigura samostalno financiranje državnog proračuna bez dodatnih zaduživanja.

Drugi veliki problem odnosi se na ukupni socijalni sustav. I tu je postavljen jasan cilj: poduzeti sve što je moguće kako bi što manje ljudi ovisili o socijalnim transferima države. Reforme u vezi s produljenjem radnog vijeka na 67 godina omogućuju, tvrde stručnjaci, da se i sadašnji radnici mogu nadati sigurnoj mirovini. Potrebni zahvati na području zdravstvenog osiguranja i socijalne skrbi, zatim u politici prema nezaposlenima, a posebno u poreznoj politici omogućili su smanjivanje neta i doprinosa gospodarskim subjektima, posebice malim i srednjim poduzetnicima. I dok je Njemačka prije reformi bila na čelu poreznih opterećenja gospodarstva u EU, sada je u sredini. To ponovno jača povjerenje u Njemačku kao primamljivo i prihvatljivo gospodarsko odredište, ulogu koju godinama nije imala.

Treća poluga novih kretanja svakako je i nova politika ulaganja, posebno u obiteljsku politiku, obrazovanje i zaštitu okoliša. Prihvaćena je doktrina da je obrazovanje ključ uspjeha svakog pojedinca i, istodobno, otvara znatno šire društvene mogućnosti rasta i napretka. Obrazovanje ima važnu ulogu u integrativnim procesima starih i novih pokrajina, ali i posebno prema useljenicima čija je brojka svake godine sve veća. Primjerice, pokrajina Nordrhein-Westfalen broji 18 milijuna stanovnika, od kojih su više od četiri milijuna useljenici ili imaju useljeničke korijene.

Posebno bolna točka njemačkoga gospodarstva jest nedostatak stručne radne snage. U zemlji u kojoj je natpis ‘Made in Germany’ poprimio gotovo kulturni status svake godine nedostaje 41.000 do 62.000 inženjera i drugih akademski obrazovanih kadrova. Obrazovanje, istraživanje i inovacije tako postaju središnja područja njemačke budućnosti. Koaličijska Vlada prihvatila je taj izazov i odlučila u ta područja uložiti dodatnih šest milijardi eura čime bi se udjel I&R u ukupnom BDP-u već u 2008. povećao na 2,7 posto. Konačni cilj je udjel od tri posto. Godinama nagomilane teškoće i propusti teško se mogu ukloniti u kratkom razdoblju kakvo je dvogodišnji mandat koaličijske vlade, ali se i u tom pogledu pokazuju vidni pomaci. Prije svega, smanjena je stopa nezaposlenosti i otvoreno je 700.000 novih radnih mjesta, a stopa gospodarskog rasta viša je od bilo koje druge ‘stare’ zemlje EU.

Trenutačno se odvija zanimljiv proces – tisuće radnih mjesta vraća se u Njemačku nakon što su uglavnom srednja poduzeća otkrila da im je računica o jeftinijoj proizvodnji u inozemstvu bila pogrešna. Premještanje proizvodnje u pojedine zemlje samo zbog jeftinije radne snage pokazalo se bumerangom s bolnim nepovoljnim posljedicama. U proteklih 15 godina desetke tisuća njemačkih kompanija preselilo je poslovanje u Istočnu Europu i Kinu. U međuvremenu su se mnogi od njih vratile u Njemačku, izgubivši i posljednju iluziju o nižim troškovima rada i povoljnijim poreznim sustavima u inozemstvu. Zasad se taj trend ograničava na mala i srednja poduzeća, no upravo su ona motor njemačkoga gospodarstva.

Nisu u pitanju samo troškovi već i oprema, zatim poštovanje rokova isporuke i, posebno, kvaliteta. U Fraunhoferovu institutu za istraživanja sustava i inovacija (ISI) u Karlsruhe sustavno se prati taj fenomen, utvrdivši da je u dvogodišnjem razdoblju više od 6.500 poduzeća u sektoru metalske, kemijske i elektroindustrije preselilo dijelove proizvodnje ili čak cijeli proizvodni proces u inozemstvo da bi se dvije godine poslije njih 1.200 vratile u Njemačku. Samo u razdoblju od kraja prošlog početka ovog tisućljeća ukupno je više od 3.500 tvrđi iz metalske i kemijske industrije odustalo od poslovanja u inozemstvu. Prerađivačka industrija ponovno mnogo ulaže u njemačke pogone pa su izdaci za strojeve, pogone i objekte ove godine dosegnuli vrijednost od gotovo 52 milijarde eura, odnosno 19 posto više u odnosu na 2005., kada je zabilježena najniža razina ulaganja unutar Njemačke. Prije samo nekoliko godina situacija je bila bitno drugačija pa su u razdoblju do 1990. do 2004. ulaganja njemačkih tvrtki u 10 novih članica Europske unije porasla sa 348 milijuna na 41,4 milijarde eura. Broj radnika u ograncima njemačkih kompanija u Istočnoj Europi porastao je u istom razdoblju s 31 tisuće na 757 tisuća, dok je u Njemačkoj zatvoreno oko 120 tisuća radnih mjesta.

Uz poraz Lojzea Peterlea, kojega su za šefa države na izborima podržale stranke desnice, isti je dan slovenski premijer doživio i drugi. Birači su na referendumu odbili Vladin prijedlog o sudbinu Triglava. Janša je najavio mogućnost ostavke.

Tako uvjerljiva pobjeda Danila Türk u drugom krugu predsjedničkih izbora svježrno je iznenađenje. To, zapravo, znači da je izborno tijelo ljevice ovaj put bilo mnogo discipliniranije, a da su birači desnice manje-više, što pokazuje i mali odaziv, bojkotirali ove izbore. To je i pokazatelj da mnogi, bez obzira na političko opredjeljenje, nisu zadovoljni radom aktualne vlasti i unutarnjom politikom koju vodi premijer Janez Janša. U vrijeme predizborne kampanje prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora inflacija je skočila na 5,1 posto i najviša je među zemljama EU. To je očito unijelo nervozu među Slovence. Premijer Janez Janša se zbog najnovijih neuspjeha mora zamisliti nad time da je nakon prošlogodišnjeg uvjerljivog poraza njegova kandidata Arhara na izborima za gradonačelnika Ljubljane prošle nedelje u jednom danu doživio još dva teška politička poraza, što ga ne može ostaviti ravnodušnim.

Zanimljivo je da je novoizabrani slovenski šef države Danilo Türk prije konačne odluke da bude neovisni kandidat najprije sondirao raspoloženje u strankama vladajuće koalicije, a zatim i u strankama oporbe. Pahorov SD odmah mu je dao punu potporu, kao i novoosnovana Golobičeva stranka Za istinu, a u drugom krugu i Liberalni demokrati Slovenije. Od početka je imao punu potporu stranke umirovljenika Desus, koja je dio vladajuće koalicije. Danilo Türk je doktorirao međunarodno pravo i do izbora je bio prodekan na Pravnom fakultetu u Ljubljani. Nova je osoba na slovenskoj političkoj sceni jer je od 1984. kao karijerni diplomat živio izvan zemlje. Nakon međunarodnoga priznanja Slovenije 1992. imenovan je prvim slovenskim veleposlanikom u UN-u. Godine 2000. tadašnji generalni tajnik UN-a imenuje ga svojim savjetnikom za politička pitanja. Na toj je funkciji bio pet godina. Slovenija od prvog siječnja 2008. preuzima funkciju predsjedateljice Europskom unijom. Novi šef slovenske države prema ustavu te zemlje ima reprezentativnu funkciju, bez političke moći. Međutim, njegov dugogodišnji rad u diplomaciji, posebice kao Annanova pomoćnika, povezao ga je s mnogim europskim svjetskim diplomatima, poput Javiera Solane, primjerice. Türk je najavio svoje puno sudjelovanje u radu institucija EU.

Najveća stranka vladajuće koalicije SDS Janeza Janše je prije ovog referenduma bila sklona tomu da paradržavni fond KAD slobodno raspolože s 35 posto dionica Triglava. Neki su stručnjaci upozoravali da je tim manevrom, izmjenom nove zakona, Vlada željela njemačkom Allianzu prodati većinski dio tvrtke. I uza zaključak slovenske Vlade da je Triglav strateška investicija, Vlada bi, da je prijedlog na referendumu prošao, mogla odmah sama promijeniti prvobitnu odluku. Kapitalska je družba kao skrbnica 35 posto dionica osiguravajuće tvrtke Triglav od 2003. inkasirala 2,6 milijuna eura dividendi. U skladu s vrijedećim zakonom iz 2002., slovenski je Parlament trebao u godinu dana donijeti poseban zakon, dakle još 2003., koji bi točno regulirao kako da se udio Triglava, nad kojim bdije KAD, razdijeli onima koji na dionice imaju pravo, što je otprilike 750 tisuća fizičkih osoba. Kakvo će rješenje biti u konačnici, u ovom je trenutku teško reći.