Novi zakon vrlo je rigorozan, za nepoštovanje odredbi o zaštiti okoliša kazne su i do 900.000 kuna, čemu treba dodati i naknadu štete, a moguće je i otvaranje stečaja tvrtke. No barem godinu dana, koliki je rok za donošenje provedbenih propisa, Zakon se uvelike neće primjenjivati.
Zakon o zaštiti okoliša, koji zajedno s pojedinim odredbama iz drugih propisa čini pravni okvir ekološkog prava ili prava zaštite okoliša, stupio je na snagu 3. studenoga ove godine. Poznavanje njegovih odredbi važno je za sve, a posebno za poduzetnike koji zbog moguće neupućenosti riskiraju velike kazne i prijeti im opasnost da sav uloženi trud i vještina u obavljanju osnovne djelatnosti budu upropasti, uključujući čak i mogućnosti otvaranja stečaja zbog kršenja Zakona.
S obzirom na to da je Zakon donesen na posljednjoj sjednici Hrvatskog sabora u ovom sazivu, dakle na neki način u velikoj žurbi, moglo se očekivati da će ga se moći primijeniti vrlo brzo, posebno zato što je opće mišljenje da svijet jako kasni na području ekološke zaštite. Nažalost, analizom Zakona vidljivo je da je na djelu ponašanje kao da žurbe uopće nema. Prije svega se to odnosi na prijelazne i završne odredbe, u kojima stoji da se gotovo ništa neće događati punih godina dana od stupanja na snagu Zakona, i to pod uvjetom da ne bude zakašnjenja, a zakašnjenja su bila gotovo zaštitni znak u dosadašnjoj povijesti hrvatskog zakonodavstva. Naime, za sve provedbene propise, bez kojih je Zakon u velikom dijelu nemoguće primijeniti, propisan je rok 3. studenoga 2008. godine. Iznimno, upola kraći rok (šest mjeseci) propisan je samo za osnutak savjetodavnih i drugih tijela, a jedini vrlo kratki rok (do 15. prosinca 2007.) je onaj u kojemu županije i Grad Zagreb moraju prilagoditi svoje akte Zakonu, kako bi s 1. siječnja 2008. godine preuzeli službenike, poslove i uredsku i drugu opremu te arhiv ureda državne uprave u županijama koji su se odnosili na obavljanje poslova na temelju starog Zakona o zaštiti okoliša. Dakle, požurilo se samo s onim što znači prevladivanje troškova s države na županije i Grad Zagreb.
Najvažniji dio Zakona odnosi se na ‘odgovornost za štetu u okolišu’. Makar su i tu bitni provedbeni propisi, ipak obveze za tvrtke nastaju i prije toga, pri čemu je riječ samo o šteti na okolišu i zaštićenim vrstama, sve ostalo ide prema općim propisima. Osnovno je da se za opasne djelatnosti odgovara prema objektivnoj odgovornosti, što znači bez krivnje, a osloboditi se odgovornosti moguće je samo ako se dokaže (a teret dokaza je na tvrtki) da opasna djelatnost nije bila uzrok štete. Ovo je samo preciziranje onoga što je već sadržano u Zakonu o obveznim odnosima kao općem propisu za materiju naknade štete, pri čemu će Vlada uredbom, uz ostalo, propisati i koje su to opasne djelatnosti. Prema općim propisima to je uglavnom prepušteno sudskoj praksi.
Novost je što se odgovara (ali ne bez krivnje) i ako nije riječ o opasnoj djelatnosti, ali se pasivnošću i propuštanjem nanosi šteta zaštićenim biljnim i životinjskim vrstama, pri čemu se odgovara prema načelu dokazane krivnje ili dokazanog nemara. To je odstupanje od općeg pravila iz Zakona o obveznim odnosima gdje se najblazi oblik krivnje pretpostavlja i ne treba ga dokazivati, a odstupilo se i od uobičajene terminologije koja rabi krivnju kao širi pojam koji uključuje namjeru i nehaj. Problem je što šteta može nastati i danas, što je onaj tko je odgovoran mora nadoknaditi, a kako će je nadoknaditi, doznat će tek kad bude donesen provedbeni propis. Ako više tvrtki zajedno obavljaju djelatnost, odgovaraju solidarno, što znači da bi svatko pri odabiru partnera morao voditi računa da odabere nekog slične gospodarske snage ili će po naravi stvari doživjeti da se oštećenik namiruje od njega, a njemu preostaje pokušati se regresno namiriti od svojeg partnera.