PUT bez racionale gospodarske ALTERNATIVE

Analize dvaju uvaženih instituta pokazuju da je temeljni zadatak hrvatskoga gospodarstva prilagoditi vlastitu strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede. Projekt Pristupanje Europskoj uniji: očekivani ekonomski učinci koji ga je nedavno izradio Ekonomski institut u Zagrebu jasno je odgovorio na pitanje smjerova svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionale gospodarske alternative.

Autori projekta su, koristeći se različitim metodama ekonomske analize, mnogim nalazima utvrdili da bez uključenja u EU Hrvatska doista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i tako poveća svoju konkurentnost, što je temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodno tržište. Konkretni pregovori o pojedinim poglavljima važnima za prijam u Europsku uniju pokazuju da sada za Hrvatsku, napose za hrvatsko gospodarstvo, nastupa pravi trenutak istine, kad na širokoj fronti moramo poštovati obveze, zadovoljiti standarde i zahtjeve koje nam se postavljaju.

U analizi se posebno ističe da će pristupanje Hrvatske EU pozitivno utjecati na gospodarski rast, potrošnju, izvoz i ukupno blagostanje. Veća korist od troškova očekuje se dugoročno na području turizma, poljoprivrede i ribarstva, a smanjenje državnih potpora – sada snažno okrenuto prema sektorima – pridonijelo bi jačanju ukupne konkurentnosti i restrukturiranju dijelova gospodarstva, napose industrije. Najveća korist vezana je uza znanost i visoko obrazovanje, posebice u zaštiti potrošača. Na području poduzetništva, osobito kad je riječ o malim i srednjim poduzećima, pojavljuju se veliki izazovi, a analize pokazuju da je i na tom području moguć povoljan konačni učinak.

U svakom slučaju, analiza pokazuje da je nemoguće dobiti preciznu sliku i ocjenu općeg ekonomskog učinka pristupanja Uniji. Troškovi su uglavnom kratkoročni i jednokratni, a korist višestruka i dugotrajna. No važno je da pristupanje Uniji stvara priliku za ubrzavanje nužnih reformi, a članstvo u njoj mogućnost pristupa njezinu novcu.

Velika je šteta da spomenuta studija, veoma zanimljivo strukturirana, nije šire obuhvatila dvije važne okosnice hrvatskoga gospodarstva – industriju (govori se samo o brodogradnji) i promet – pa su neke naznake stvarnih budućih odnosa na tim područjima ipak ostale nedorečene. Analiza Instituta za međunarodne odnose u Zagrebu, koja je imala nešto drukčiji tematski okvir, pokušava odgovoriti pitanja koja zanimaju svakoga građanina. Njezina je svrha objasniti i informirati te tako omogućiti dublji uvid u perspektivu koja se otvara Hrvatskoj kao zemlji-kandidatkinji za pristup Uniji.

Analiza – što je posebno važno – ne zanemaruje strahove i predrasude građana, ona se s njima sučeljava vodeći računa o tome da se strahove mora ozbiljno shvatiti upravo zbog toga što je ulazak Hrvatske u EU jedina realna opcija za budućnost zemlje. Ta analiza pokazuje da će kratkoročno, srednjoročno i dugoročno pristupanje EU Hrvatskoj sigurno do.

Projekcija makroekonomskih učinaka pristupanja EU uz pomoć makroekonomskog modela pokazuje da bi do 2025. priključenje jedinstvenom unutarnjem tržištu Unije i porast kvalitete institucija mogli: povećati razinu BDP-a za devet posto, povećati potrošnju za 15 posto, povećati izvoza za 70 posto, povećati blagostanje za šest milijardi USD.

Prema analizama EIZ-a simulacija makroekonomskog modela pokazuje sljedeće: prosječna stopa rasta BDP-a bila bi u prosjeku 0,6 posto veća u sljedećih 15 godina nakon pristupanja Uniji, razina BDP-a po stanovniku prema standardu kupovne moći 2025. bi bila 75 posto razine EU-25, stopa inflacije mogla bi ostati dovoljno niska da Hrvatska veoma rano ispuni kriterij stabilnosti cijena i tečaja, potrebna za priključenje području eura.

Nijeti korist, ali i ozbiljne troškove u raznim područjima društvenog i gospodarskog života. Obje su analize povod i nekim drugim promišljanjima. Rezultati analize konkurentnosti izabranih sektora hrvatskoga gospodarstva, naime, jasno pokazuju da je središnji problem upravo u njihovu trajnom konkurentskom zaostajanju. Analize, stoviše, pokazuju da se ubrzanim korakom sve više svrstavamo u skupinu slabije razvijenih tranzicijskih zemalja, Bugarske i Rumunjske, na primjer.

Nije tu riječ (samo) o određenim makroekonomskim pokazateljima, nego se to znatno više zrcali u istaknutom procesu deindustrializacije, odnosno nepovoljnih strukturnih promjena u proizvodnom dijelu i u osjetno pogoršanoj strukturi hrvatskog izvoza. Te analize, naime, pokazuju da hrvatski izvoz jest najvećim dijelom okrenut prema Europi, ali u strukturi sve manji udjel imaju zemlje ‘stare’ Europske unije, gdje je udjel u posljednje dvije-tri godine pao više od 10 posto u korist zemalja s mešnim zahtjevima s obzirom na tehnološke inovacije.

Investicije u industriji godinama su ispod propisane amortizacije, što znači da nema važnog i osmišljenog obnavljanja opreme ni novih tehnoloških rješenja, a to zasigurno ne pridonosi jačanju konkurentnosti hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima. Dodatni su nepovoljni znakovi da bi šire uključenje prerađivačke industrije u Europsku uniju nosilo vrlo bolan proces prilagođivanja, za koji najviše potencijalnih poduzeća uopće nije spremno.

Iako se manja i srednja industrijska poduzeća privatiziraju i u znatnoj mjeri promjenom programa i restrukturiranjem traže i nove manevarske prostore za svoj prodor na tržišta, dugoročna rješenja očito valja potražiti u poslovnoj suradnji i oblicima šireg povezivanja s jačim domaćim i svjetskim tvrtkama, sve do potpune integracije. Hrvatska je i to treba reći – sve manje sposobna da se na svjetskim tržištima pojavljuje s gotovim industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih niša u kojima može – kao proizvodni kooperant – valorizirati svoju tehničku sposobljivost i visoku razinu stručne radne snage.

To su, vjerojatno, i najsnažniji hrvatski aduti u borbi za izlazak na međunarodnu gospodarsku pozornicu. Glavna je i temeljna prepreka takvim rješenjima u pomanjenju jasne gospodarske strategije cjepljivo i po pojedinim segmentima, primjerice industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je prouzročila slom najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedovoljan nadzor nad financijskim tokovima koji su prouzročili današnju situaciju u kojoj je svaki građanin Hrvatske zadužen gotovo 8.000 eura.

Učinkovitost, racionalnost i produktivnost očito su pojmovi koji su u hrvatskom gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti. Upravo o tim pokazateljima, kao rezultat njihove sinergije, ovise pojedinačna konkurentnost i ukupna društvena produktivnost, koja je, opet, temelj naše sposobljivosti za drukčiji položaj na svjetskom tržištu. Spoznaja o tome svakim je danom dublja.

Važno je, međutim, da sve te analize, uz određeno i pretpostavljeno političko i gospodarsko ukupno ponašanje u smjeru ‘unutarnje europeizacije hrvatskoga društva i gospodarstva’, pokazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskoga gospodarstva koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju za to valja platiti. Posve je jasno da će tu neto korist ostvarivati, prije svega, svi sektori koji će zbog integracije s EU ostvarivati rast proizvodnje i izvoza. I to je, zapravo, alfa i omega svih sadašnjih i budućih nastojanja.